Ne uspije li, Ivo Sanader bit će najveći gubitnik u europskom casinou u kojemu je do sada hrabro dobivao za zelenim stolom, iznenadivši i samoga sebe i najveće optimiste. Štoviše, igra ga je ponijela i on joj se jednostavno prepustio zanemarivši sve svoje ostale državničke poslove kod kuće i u svijetu. Ulog je bio basnoslovan i osvojiti ga značilo je osigurati kapital i egzistenciju do kraja života, kao i slavu koja graniči s aureolom sveca. Danas, dok vrteška polako usporava, premijer se može samo poput kockara nadati sreći da će se pred njim zaustaviti ulaznica za Europsku uniju. U suprotnom prvi mu neće oprostiti njegovi stranački sudruzi koje je zaveo slatkorječivošću i naraslim europejstvom iako njihovim venama kola gorštačka krv, a od Beethovenove »Eroice« draže im je čuti »u se, na se i poda se«. Neuspjeh će dodatno zapaliti ionako uzavrelu krv, iz ropotarnice povijesti uskrsnut će aveti prošlosti i guslarska herojska mitomanija. Jer, tko tom mozgovnom sklopu, koji se generacijama smatra »predziđem kršćanstva«, može objasniti da ga ta ista gospođa Europa danas neće u svoja njedra, a hoće Turke, i to zbog jednog tako banalnog razloga, odbjeglog generala Ante Gotovine?

Neće premijer dobro proći niti među biračima koji se sve više umiču ispraznim obećanjima i okreću političkoj konkurenciji koja, i s lijeva i s desna, priželjkuje scenarij prijevremenih izbora kako bi se uspela na vlast iako ju nikakvim svojim oporbenim djelovanjem nije zaslužila. Sanadera je pokeraška strast za blefiranjem satjerala pred zid, jer je šupljim kartama mogao uspješno licitirati s domaćim zečevima, ali ne i s Carlom del Ponte. No ni glavna haška tužiteljica nema se čemu radovati, jer njezino treniranje strogoće ovaj napaćeni narod nije ni po čemu zaslužio, a njezinu tvrdoglavost platit će najskuplje oni najsiromašniji i najobespravljeniji koje će nalet probuđenog antieuropeizma vratiti opet u magareću klupu demokracije.

Ponovi li Carla del Ponte i luksemburškom ministru vanjskih poslova Jeanu Asselbornu svoj inkvizitorski stav spram Hrvatske i ostane li kod njega i 16. ožujka kako bi nama plašila i ostale balkanske negativce, vrlo lako bi se mogao dogoditi masovni emocionalni obrat koji bi među Hrvatima rezultirao ne toliko eurofobijom ili euroskepticizmom koliko posvemašnjom indiferentnošću spram ulaska u EU. Zavlada li jednom taj trend, nikakva politička propaganda, marketing i novčane mrkve iz Bruxellesa neće ga više uspjeti poništiti. Oni koji su se za pet godina rata uspjeli održati svojim fanatizmom jednako su dosljedni i kada je fatalizam u pitanju.