Ivanović je, uz svoga špijunskog kolegu Stipana Udiljaka, nedvojbeno najzaslužniji domoljubni agent iz svojedobne "operativne grupe Haag" koji je predanim radom skupa sa svojim špijunskim i političkim autoritetima ishodio prvu haašku presudu generalu Tihomiru Blaškiću u trajanju od 45 godina zatvora. Ivanović i Udiljak su, naime, "milošću" Markice Rebića bili dodijeljeni kao tobožnji najbliži pomagači Blaškićevu odvjetničkom timu, najprije odvjetniku Zvonimiru Hodaku, a potom Anti Nobilu. Njihova službeno proklamirana uloga u slučaju Blaškić sastojala se u pronalaženju svjedoka i pribavljanju svih relevantnih dokumenata za obranu srednjobosanskog generala od optužbe za pokolj muslimanskih civila u Ahmićima.

U stvarnosti, Ivanović i Udiljak godinama su po nalogu svojih političkih i špijunskih naredbodavaca zataškavali i zametali tragove i dokaze na Blaškićevu štetu, a u korist stvarnih režisera i izvođača civilnog pokolja, skrivali su dragocjenu dokumentaciju HVO-a o zbivanjima u srednjoj Bosni od odvjetnika Nobila, navodili ga na krive i unaprijed instruirane svjedoke, a sve kako bi zapovjedni lanac, koji je od Šuška preko Mate Bobana i Ivice Rajića vodio k Paški Ljubičiću, Anti Sliškoviću, Miroslavu Brali Cicku i ostalim sudionicima u planiranju i izvedbi zločina, osigurao dežurnog žrtvenog janjca - Blaškića.

Ta kloaka djelomično je naknadno rasvijetljena Nobilovom samostalnom bitkom za Blaškića i konačnim poništenjem ranije presude. Haag je spoznao da je u Blaškićevu slučaju pogriješio; Ivica Rajić, Bralo Cicko, Paško Ljubičić i ostali u međuvremenu su dospjeli gdje im je mjesto, nagrada za hvatanje Ivice Rajića Ranku Ostojiću danas je burza rada, a hrvatska javnost još nije posve jasno shvatila da su Blaškiću 45 godina zatvora zapravo puno prije Haaga bili dodijelili "domaći suci", samproglašeni patrioti i "čuvari državnih interesa"; oni isti što su stvarne zločince iz Ahmića "kaznili" kućama, stanovima i poslovnim prostorima, lažnim identitetima i mirnim obiteljskim životima u Zadru i Splitu.

Briljantan prikaz svih tih zbivanja koja po dramatičnosti, stilu, ali i aktualnosti zaslužuju filmsku ekranizaciju, dala je u svojoj zadnjoj knjizi "Urota Blaškić" vedeta hrvatskog žurnalizma Jasna Babić. Njezina otrežnjavajuća i detaljna raščlamba špijunsko-političke igre nevinim ljudima kao logičnim nastavkom istovjetnih ratnih igara završava proročanskom rečenicom: "Urota Blaškić još traje." Da joj prognoza nije nimalo paranoična, možemo se uvjeriti svakodnevno: rečeni Marin Ivanović je u statusu neverificiranog branitelja generala Ante Gotovine nastupio na tribini u Splitu i "ekskluzivno" obznanio kako je Haag Gotovini nudio da svu krivnju za zločine u Oluji svali na Tuđmana i Šuška. Rukopis obavještajne "Grupe Haag" već na prvi pogled je prepoznatljiv, jednako kao i akteri: njihova gorljiva obrana haaških optuženika uvijek je zgodan paravan za skrivanje stvarnih začetnika zločina.

Uz ovakve odvjetnike, makar i neverificirane, Ante Gotovina doista se ima zašto bojati Haaga.