Umjesto da spas od protueuropske desnice traži u savezu s ljevicom, Sanader bi trebao raskrstiti s vlastitom prošlošću – ali tada bi ostao posve sam

U ime kojega bi to ideala građanski centar Sanaderu trebao pomoći ako na njegovu vladu – ustraje li u suradnji s Haagom – poslije odgode pregovora navali protueuropska desnica? Uime europske budućnosti? Uime političke stabilnosti? Uime prava na slobodu kretanja, jer valjanje ulicama opet odjednom nije isključeno? Uime mira, jer, eto, i »vojna krila« počinju se vraćati u modu? Zašto bi današnja oporba, jedina začetnica ove drhturave europeizacije, bila dužna spašavati čovjeka koji nikada nije okajao vlastiti protueuropski grijeh, što se sada ne vraćca samo njemu, nego i cijeloj zemlji, poput ružnoga odraza u ogledalu iz onoga poznatog samokritičkog romana? Jer, u ovome vječnom vraćanju čemerne hrvatske priče o Europi, ne nasjedajmo na neistinu u koju kao da smo već odavna povjerovali: da su Ivo Sanader i njegov reformirani HDZ ključna poluga koja je Hrvatsku konačno prevalila pod europski zaklon, pod kojim da će zaštićeno čekati prestanak bombardiranja s položaja na kojima viju crne zastave. To naprosto nije točno; a možda je tek neznatno pretjerano tvrditi da stvari stoje upravo obrnuto: da su baš Sanader i njegovi lukavi politički 'killeri' poput Šeksa i Glavaša najodgovorniji za to da Hrvatska sada iznova bespomoćno baulja, dok se oko nje možda i nepovratno ruši njezino vlastito samopouzdanje. I stoga bi bilo više nego cinično pokuša li Sanader od novoga desnog vala politički spas potražiti u konsenzusu s centrom i ljevicom – kao što bi od toga centra i ljevice bilo više nego naivno kad bi mu nad ponorom pružili ruku, umjesto da ga puste neka on i njegov HDZ već jednom ostave za sobom devetnaesto stoljeće, pa što košta da košta.

Valja se, dakako, još jednom vratiti na onaj splitski 11. veljače 2001. Sanader se tada sav razbarušio od oduševljenja što može, zajedno s Čondićem, razjarivati pučističku protueuropsku energiju u gomili od 200.000 što se okupila na Rivi. Da mu je tada – kao i svima nama – netko rekao kako će samo dvije i po godine kasnije cijeli politički opstanak uložiti na kartu članstva Hrvatske u EU, zasigurno bi ga proglasio ludim – i ta kletva nad Sanaderom visi do dana današnjega. Tolika vrišteća nevjerodostojnost nije mogla proći nekažnjeno. Sanadera danas, kroz prijetnje pravovjernika koji nisu bili dovoljno nepošteni da u samo tri godine potpuno promijene političko odijelo, progone duhovi njegove vlastite prošlosti. Ali to je manji problem – veći je u tome što od Sanaderovih duhova prošlosti i cijela Hrvatska ima noćne more. I sad bi, je li, krug oko Račana i Pusićeve trebao spašavati Sanadera – jer taj je krug Sanaderu očito jedini i ostao. Zatraži li desnica poslije odgode pregovora uistinu ozbiljno promjenu političkoga smjera zemlje – ne udesno, nego unatrag – Sanader neće imati druge nego tražiti spas sve ljevije od vlastite pozicije, okupljajući tako neku vrst i parlamentarnog i općeg konsenzusa nacionalnog spasa, uz prikaz toga okupljanja kao posljednje šanse za Hrvatsku.

Ali to, držimo, neće biti nikakva posljednja šansa za Hrvatsku – bit će to samo novi blef čovjeka kojemu nije do istinski zdrave zemlje i društva, nego tek do ostanka na vlasti i zadovoljenja vlastitog demona častohleplja. Da mu, naime, jest do istinski zdrave zemlje i društva, sjeo bi i razmislio što je to u njegovoj vlastitoj politici zakazalo, pa se i suočio s vlastitim zaključcima, a ne bi bježao k drugima, s čijim europskim putem u osnovi nikada ni nije bilo ničega problematičnog – osim, dakako, Sanaderove opozicije s kojom su se, kao s nezrelom djecom, morali beskrajno i jalovo natezati. Jer kad bi Ivo Sanader imao snage priznati da je aktualni poziv na osnivanje »vojnih krila« zapravo dosljednost njegove vlastite nedavne politike, možda bi lakše shvatio i što treba učiniti da sva ta desna pobuna konačno i prestane. Morao bi se, recimo, sjetiti da mu je prvi pomoćnik donedavno bio Andrija Hebrang, koji je svojedobno volio ucjenjivati njihovim tadašnjim zajedničkim »vojnim krilom«, koje je pred Bobetkovom kućom skupljalo kestenje čekajući konkretnije zapovijedi. Morao bi se sjetiti mnogo imena, i mnogo događaja, koje je iskoristio, pa odbacio i prezreo – i sa svima njima morao bi dokraja i zauvijek raskrstiti. Ali tada bi Ivo Sanader ostao posve sam. U tome je sva tragika, i sva nerješivost, sadašnje hrvatske situacije.