Današnji savjetnik predsjednika Mesića i posljednji jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar 1989. godine je u goste primio svog kolegu iz Irana. Ništa čudno u svemu tome ne bi bilo, jer je SFRJ sve do svoga kraja nastojala prakticirati odumiruću politiku nesvrstanosti, da Iranu gostoprimstvo nije ukazano u trenutku kada ga je cijeli civilizirani svijet osuđivao zbog fetve, smrtne presude, upućene jednom književniku, Salmanu Rushdiju.

Šesnaest godina kasnije pisac »Sotonskih stihova« dobrano je nadživio svoga suca, islamističkog fanatika ajatolaha Homeinija, nagradu od 2,8 milijuna dolara nitko nije podigao jer mu je glava ostala na ramenima, a Jugoslavije već odavno nema. Mnogo toga se promijenilo, ali je pogrešan osjećaj za diplomatski »timing« još uvijek ostao živ, što dokazuje i jučerašnji službeni posjet Zagrebu iranskog predsjednika Mohameda Hatamija. Hrvatska kao da nema dovoljno vlastitih nevolja s međunarodnom zajednicom izazvanih »slučajem Gotovina« zbog kojeg je »na ledu« kada su euroatlantske integracije u pitanju, već svoje glavne vjerovnike još provocira gurajući im iranski trn u oko.

I koliko god prijateljske odnose treba njegovati sa svim zemljama u svijetu, koliko god bilo u interesu našeg gospodarstva ući na jedno tako golemo tržište i biti vratima za njegov ulaz u Europu, greška u koracima je počinjena na političkom planu, pa će šteta za Hrvatsku biti znatno veća od koristi. Jer, ne radi se samo o tome da je najveća svjetska sila, Sjedinjene Države, uperila prijeteći prst u Iran kao prvu moguću sljedeću metu njihovog napada, već su i njihove moćne europske saveznice, Velika Britanija, Francuska i Njemačka, izrazile svoje nezadovoljstvo iranskim nuklearnim programom. Dakle, slijepa hrvatska diplomacija u goste je primila predsjednika države koja kotira kao trenutno najveća prijetnja svjetskome miru ne samo zbog potencijalnog posjedovanja atomskog oružja, već i stoga što potpomaže i financira radikalne šiite u Iraku, kao i teroriste Hezbolaha u nemirnom Libanonu, koji su remetilački faktor na ionako trusnom Srednjem istoku.

Stoga nije čudno da je predsjednik Hatami prihvatio poziv predsjednika Mesića nakon pune tri godine od njegovog posjeta Teheranu, u situaciji kada se oko njegove zemlje sve čvršće steže obruč Zapada. Iran je u izolaciji dok američki izvidnici već patroliraju njegovim bespućima kako bi sve bilo spremno za brzu i efikasnu vojnu intervenciju čim se ispucaju sve »oštre diplomatske strelice« iz torbe Condoleeze Rice.

Hrvatska je naivno progutala udicu na koju je nataknuta »ješka« iranskog plina, nafte i rudnih bogatstava iako bi bilo znatno mudrije da se u situaciji u kojoj datum pregovora s EU ovisi i o manjim sitnicama, postavila neutralnije. Jer, eventualna fetva iz Bruxellesa i Washingtona bila bi za nas znatno opasnija od one koja je promašila Rushdija.