Najprije je državni vrh protekloga petka Carli del Ponte poslao pismo, nepokolebljivo uvjeren da će tako svakoga uvjeriti u novootkrivenu hrvatsku sklonost poštovanju vladavine prava. Ali avaj – iz onoga što se moglo doznati iz novina, u toj pisaniji nema ničega doli neprovjerenih procjena i zagrebačkih tračeva nedostojnih i ozbiljnijeg novinara, a kamoli serioznoga državnog aparata koji ne dvoji u lojalnost vlastitih službenika. U pismu, primjerice, piše kako se »Hrvoje Petrač smatra vođom organiziranog kriminala u Hrvatskoj«, ili da će »istraga protiv Ante Jelavića uskoro početi«. Što znači »smatra se« za osuđenika o kojemu su već ispisane cijele knjige kompromitirajućih novinskih stranica? Što znači da će »istraga početi« – za čovjeka koji je već mjesecima u pritvoru, i to zbog optužbi koje Hrvatska ranije nije htjela sama istraživati?

Pismo, razumljivo, nije polučilo rezultat. Potom je premijer Sanader u Slovačkoj, točno pet dana uoči konačne odluke, predložio osnivanje 'task forcea', u kojemu bi predstavnici hrvatske tajne službe i službi zemalja koje Hrvatskoj ne vjeruju, zajedno istraživali gdje je to zapravo Gotovina. Samo koji dan ranije, Branimir Glavaš, jedan od Sanaderovih najjačih ljudi, obznanio je u Osijeku kako »general Gotovina za nas nije upitan« te da Gotovina »nije prepreka, jer da nema njega, izmislilo bi se nešto drugo«.

I dok Europa čeka konačan stav HDZ-a treba li, dovraga, Gotovinu izručiti ili Europi možda sasuti u lice neka napokon kaže zašto nas mrzi, umjesto da nas ponižava zahtjevima da utamničujemo osloboditelje i heroje, državni vrh se još stigao i mimoići oko toga treba li do zadnjeg trena čekati Godota, ili pak pragmatično prihvatiti realnost, poslušati dobronamjerne sugestije europskih prijatelja i vlastitom odlukom zatražiti još koji mjesec odgode.