Zaista, to se zove salto mortale, okrenuti se za 360 stupnjeva od Ujedinjene Europe i utaboriti na pričuvnim položajima u jednom od najvećih hrvatskih ratnih stratišta i najblistavijem simbolu otpora velikosrpskoj agresiji. Mogli bi Sanader i ekipica umjesto Lijepe naše tada prigodno zapjevati »Oj, hrvatska mati, nemoj tugovati, i Bruxelles će se jednog dana Vukovarom zvati!«. Mogli bi se naši ministri junačiti u tom gradu heroju koliko ih volja, jer tamo nema Carle del Ponte, Haškog suda, Vijeća općih poslova i vanjskih odnosa EU, ministarskog foruma i svih ostalih postrojbi bešćutne europske birokracije. Mogli bi i po tko zna koji put obećati kako Hrvatska nikada neće zaboraviti žrtvu Vukovara, kako će cijela zemlja stati iza tog grada, njegove obnove i prosperiteta, izgradnje i novih radnih mjesta. I po tisućiti put slagati.

Kao što vapaji Vukovara prije 14 godina nisu našli puta do sluha Zagreba, kao što su apeli Siniše Glavaševića i ostalih novinara nakon cenzure prije puštanja u eter ostajali bez odgovora, tako je i u poslijeratnom razdoblju taj grad više-manje bio prepušten sam sebi. Baš kao što je Tuđmanu propagandni efekt vukovarske tragedije bio važniji za međunarodno priznanje Hrvatske od njegove obrane, u poslijeratnom razdoblju prigodničarstvo je uzelo više maha od obnove. Svi su obećavali sve, nitko činio nije ništa. I dan-danas Vukovar je u medijima glavna vijest tek kada su na programu obljetnice, nove grobnice ili pak vječne razmirice između tamošnjih Srba i Hrvata.

Kada je došao na vlast Račan je pompozno prisegnuo kako će prodati skupi državni zrakoplov a dobiveni novac uložiti u grad na Dunavu. Niti više ima ptice, niti su Vukovarci nakon nje vidjeli prasice. Šuplji proračun pojeo je naraslo domoljublje SDP-ovca koji se prvi domislio održati sjednicu Vlade kraj memorijalne Ovčare kako bi se dodvorio rigidnim desničarima koji su ga tada optuživali za izdaju nacionalnih interesa. Sada onaj koji se s time sprdao dok je bio u oporbi, čini isto. Režiser i glavni glumac HDZ-a odlučio se postaviti grčku dramu u kojoj će evociranjem uspomena, zazivanjem junaštva i olako obećanom svijetlom budućnošću pokušati neutralizirati led na koji nas je Europa stavila. Tako će se Hrvatska u Vukovaru drugi put braniti, doduše ovoga puta od invazije sa zapada a ne istoka. Ako već nije uspio odškrinuti vrata 17. ožujka, Ivo Sanader će iz vukovarskih rovova pokušati otvoriti kapiju lokalnih izbora.

Neš' ti majke hrabrosti 2005. otići u Vukovar! A di si bija kad je grmilo, 1991?