Njegova Liga za borbu protiv turizma nikada nije imala više smisla nego danas, 17. ožujka, i trebalo bi se dobro pripremiti kako bismo dostojanstveno ovoga ljeta dočekali tu debeloguzu gospodu koja su nam dala vritnjak i još očekuju da im okrenemo i drugi obraz. Čagod! Samo smjerno, kršćanski, tko tebe kamenom, ti njega kruhom, ali onim starim od prekjučer. Oko za oko, pasta za zube. Ako nam već ne date u tu vašu trulu Europu, koju su naši preci sačuvali od Turaka, baš nas briga, vraćamo se nesvrstanima i idemo u Etiopiju gdje ne caruje hladna Carla del Ponte već topli reggae duh Boba Marleya. Ako smo već dobili po glavi, nećete nam ubiti ponos koji se sprda i šali.

Jer, kako nam mogu reći da nismo dovoljno učinili da dokučimo gdje se krije odbjegli general kada smo angažirali čak parapsihologe i ćirimbibiste svih fela. »Mislim da živi izvan grada, na nekoj vrsti farme, vidim puno životinja, vidim i željezničku prugu, vidim dvije-tri kuće i potočić, vidim i brežuljke, možda i planine u pozadini. Tako vidim područje gdje se krije', zaključio je u »Globusu« vidovnjak Uri Geller čije usluge navodno koriste čak FBI i Scotland Yard.

Šteta što je Antun Vrdoljak u svom povijesno-činjeničnom televizijskom falsifikatu »Duga mračna noć« natjerao vješticu Marijanu da se objesi pod teretom grižnje savjesti pa nam ne može pomoći, kao ni vidjelice iz Međugorja koje bi svojim nadnaravnim sposobnostima u Haag umjesto Gotovine poslale Gospu. No zato ga je moja susjeda Cica, nakon ispijanja turske kave i okretanja dragocjenih ostataka, ugledala u kućici s cvijećem, ispred koje pase kravica, a sve ih čuva aljaški malamut. Njezina pak kolegica Mica otkrila ga je bacanjem graha na 15 katu metropolskog nebodera, uz bazen i golf igralište, okruženog ljepoticama obučenim da ubiju. Ja se pak nadam, nadahnut Kenom Follettom, da je Gotovina u Haagu i smijulji se u nekom od »coffee shopova« nasuprot zgrade suda dok gleda Carlu na TV-u, sjećajući se kako je neki dan izmamio njezin osmijeh, očešavši se u prolazu, poput igle, o njezinu lijevu butinu, i potom se ispričavši na besprijekornom flamanskom. Bio bi to zagarantirani Oscar za režiju i uvjerljivost.

Na kraju balade, EU potočić nam je ovoga puta utekao, ali zato naš »Zeka juri izdaleka, obliva ga znoj, trči jadan, žedan, gladan i uzdiše joooj!« Neka ga, Uskrs stiže, neka trči preko sedam mora, i sedam gora, i sedam planina, i neka se pazi Mede svodnika i minskih polja. Ili, rekao bi Franci:

Smrt fašizmu – sloboda narodu!