Kreditni rejting nam je i dalje neizmijenjen. Bio je i ostao nizak. Vanjska zaduženost raste i prešla je famoznih trideset milijardi dolara. Po konkurentnosti smo nisko, a po korumpiranosti visoko plasirani. Stupanj gospodarskih sloboda nam je nizak. Početak pregovora za ulazak u Europsku zajednicu dok se ovo piše još uvijek je neizvjestan. Nezaposlenost raste, a onih koji se osjećaju siromašnima sve je više. Budžetski i vanjskotrgovinski deficit sve su veći ...

Sustavno bavljenje razvojem i prevladavanjem uočenih teškoća bilo bi znatno uspješnije da Hrvatska ima svoju strategiju razvoja, svekolikog, pa i gospodarskog. I to strategiju koja bi bila općeprihvaćena kao način promišljanja razvoja i kao službeni i obvezujući državni dokument. Godinama se već ističe potreba izrade takve strategije. Čak je prošle godine formiran i Središnji državni ured za razvojnu strategiju sa zadatkom da utvrđuje prijedloge i provodi strategiju. No, sve u svemu i unatoč svemu, Hrvatska još uvijek nema svoju strategiju razvoja. O kakvom se hendikepu radi vidjet ćemo u punom svjetlu kada ipak otpočnu pregovori s Europskom zajednicom, za koje je unaprijed jasno da će im uspješnost za hrvatsku stranu biti okrnjena samo zbog nepostojanja strategije razvoja.

Pokušajmo odgonetnuti koji su razlozi zbog kojih ne uspijevamo uobličiti svoju strategiju. Prije svega, utvrditi nacionalnu strategiju razvoja nije nimalo lako. Velike su šanse da se u izboru strateških opredjeljenja pogriješi, pa ma koliko mudri ljudi sudjelovali u njihovu promišljanu i odabiranju. Nadalje, teško je, pa i nemoguće, brusiti strategiju bez prepoznatljivog ideološkog okvira, a vladajuće ideologije u Hrvatskoj nema, ako ima uopće ikakve. Zatim, odabrana strategija vrlo je egzaktno mjerilo nečijeg uspjeha u konkretnom djelovanju, a to pak nikome nije potrebno, posebno ako si na vlasti. I konačno, odabir strateških postavki vrlo je podložan interesnim utjecajima, a na tom planu u Hrvatskoj postoji gotovo kaos u kojem svatko nastoji sačuvati stečenu poziciju i još je poboljšati na račun drugih.

Dobro. Znamo da nam strategija treba. Znamo da je nemamo. Znamo koji su razlozi svemu tome. Znamo, konačno, i koje su posljedice. Ali nije baš da smo potpuno dezorijentirani. Pored onog iskonskog poriva da moramo maksimalizirati svoje probitke, pa makar samo one dnevnog značenja, umjesto za strategijom mi posežemo za određenim surogatima koji se nude umjesto nje. Riječ je o kojekakvim planovima i programima koji prvenstveno govore o tome što bi tko htio, a o tome zašto baš tomu težiti, te kako i kada to ostvariti nema ni spomena. Često se ti surogati kreiraju samo radi dodvoravanja, pa sadrže uglavnom ono što bi netko htio čuti, a rjeđe s ciljem da se stvori kvalitetna platforma djelovanja. Poplava ovakvih uradaka naročito je intenzivna u predizbornim vremenima u formi raznih stranačkih proklamacija i obećanja. Za slučaj uspjeha na izborima ti programi padaju u zaborav jer je, zaboga, zatečeno stanje koje su ostavili prethodnici puno gore od očekivanoga. Za slučaj neuspjeha na izborima, ostaje da se pripravljeno sačuva i osvježi za neku sljedeću priliku.

Ovdje nam se prisjetiti i nekih strateških proklamacija koje je u zgodnoj formi jamstva na prošlim parlamentarnim izborima prezentirao današnji hrvatski premijer. Naravno, nije riječ o strategiji, ali je riječ o ciljevima koje najodgovornija osoba za razvoj Hrvatske ističe kao ključne. Stoga, a i da na to ne padne prašina zaborava, pogledajmo što to premijer jamči Hrvatskoj. Redom: smanjenje poreza, gospodarski rast, rast zaposlenosti, rast standarda, članstvo u EU-u i NATO-u. Kako ovo postići nije kazano, ni tada ni poslije. A ostvaruje li se zajamčeno, vidite i sami.