Razumljivo je što iz svog vladajućeg vidokruga premijer Ivo Sanader čašu vidi polupunom a ne polupraznom, kao što je i shvatljivo da njegovi najozbiljniji konkurenti na desnom krilu hrvatske političke scene, Đapićevi pravaši, tvrde kako se radi o porazu koji za njih znači prijevremene izbore. No istina je, već po pravilu, negdje između. Razloga za zadovoljstvo, a kamo li slavlje, nema nimalo. Hrvatska je ostala u čekaonici bez voznog reda i posve je neizvjesno kada će vlak stići na njezin europski peron. Iako luksemburški ministar vanjskih poslova Jean Asselborn tvrdi kako su »vrata EU Hrvatskoj otvorena«, uvjet da se kroz njih i kroči, Ante Gotovina, mogao bi u slučaju status quo našu zemlju držati u vječnoj pat poziciji. Ne ohrabruje niti činjenica da su na našu stranu otvoreno stale tek Austrija, Mađarska, Slovačka i Slovenija podržane od Irske, Litve, Malte i Cipra, dok front tvrdolinijaških protivnika predvode Velika Britanija, Švedska i Nizozemske, kojima leđa drže Belgija, Španjolska, Francuska, Grčka, Italija, Portugal i Njemačka. Štoviše, Slovenci upozoravaju svog premijera Janšu da njegova potpora Ivi Sanaderu ne smije ići predaleko, jer će »Slovenija u reguliranju spornih pitanja s Hrvatskom jednom možda morati računati upravo na one države koje su uskratile svoju potporu Zagrebu«.

Dakle, za pretpostaviti je da su pozicije protivnika početka pregovora znatno čvršće od naših zagovornika od kojih dugoročno možemo sigurno računati jedino na Austriju. Da smo u Bruxellesu dobili pljusku a ne poljubac, jasno je i nakon panične reakcije turske javnosti koja je taj potez, jer postali smo prvom zemljom u povijesti EU kojoj su odgođeni pretprisutni pregovori o članstvu, protumačila kao upozorenje Turskoj što je čeka. Tako se jučer Europska komisija iz petnih žila upela uvjeravati Turke da odluka o Hrvatskoj nema veze s njima, te da će njihovi pregovori početi, kako je i najavljeno, 3. listopada.

Ono što, day after, možemo sebi staviti u plus, je, kao što napominje i ministrica Kolinda Grabar-Kitarović, usvajanje pregovaračkog okvira što omogućuje pokretanje naše kompozicije čim se u Haagu upali zeleno svjetlo. A to, teoretski, može biti već danas. Također, unatoč jučerašnjoj žučnoj raspravi naših parlamentaraca na rubu otvorene svađe, veliki je plus što nitko od ozbiljnih hrvatskih političara, osim ako netko ne smatra da u njih spada »sir i vrhnje« Ivanković, uključujući i HSP, nimalo ne dvoji o potrebi hrvatskog ulaska u EU iako su do nedavno bili spremniji za dom no Europu.

Na koncu, nažalost, ono što se zbilo u srijedu u Bruxellesu nije samo grijeh Ive Sanadera. To je poraz cijele nacije, ma koliko nas i ma gdje bilo.