Odgoda početka pregovora s EU je, kako primjećuju dežurni analitičari, presedan. Međutim, ne treba smetnuti s uma da je EU prebogata presedanima i da je slučaj Hrvatske samo jedan u nizu. Podsjetimo se: presedan je učinjen već kod ulaska Velike Britanije i Danske u članstvo EZ, kada su zbog unutarnje političke situacije ovim zemljama dopušteni »opt-outs«, što znači izuzeci iz acquisa EZ-a. Presedan je napravljen i kada su dva puta referendumom Norvežani odbili ulazak u EU, a za uzvrat, zbog vladine upornosti, EU je predložila poseban aranžman i s Norveškom. Po tom aranžmanu Norveška daje velike doprinose u kasu EU, iako nije članica. Švicarska je isto tako sklopila poseban aranžman sa EU koji joj daje posebna prava u odnosu na EU, a za uzvrat je ublažila režim bankovne tajne.

Presedan je bio i u slučaju statusa Grenlanda – jedinog slučaja napuštanja članstva u EU. Tu je i slučaj Cipra, pa Turske koja je na čekanju četrdeset i dvije godine, od kada je potpisan Sporazum o pridruživanju sa EZ, dok je sama Turska odbila ulazak u EZ kada su otpočeli pregovori s Grčkom jer se tome protivila njena vojna elita. Europska unija je, doista, ne samo »politeja sui generis«, što znači politička zajednica svoje vrste, već i rasadište presedana i »posebnih slučajeva«, kao što je to sada Hrvatska.

Pa čak i u slučaju Hrvatske EU je već napravila četiri značajna presedana u prilog Hrvatskoj: prvi put je EU održala svoj summit izvan prostora EU i to baš u Zagrebu, 2000. godine. Potom je presedan napravljen u tekstu Sporazuma o pridruživanju s Hrvatskom kada je EU pristala na hrvatsku reformulaciju načela »multilateralne regionalne suradnje« i zamijenila ga »bilateralnom suradnjom sa susjedima«, što bi euro-kritičari mogli opisati i kao popuštanje velike EU pred malom Hrvatskom i njezinim hirovima. Potom je EU napravila presedan u završnom dokumentu Solunskog summita kada je prihvatila hrvatski prijedlog o prijamu u članstvo zemlje-kandidata po individualnim zaslugama, a ne po načelu »paketa« koji je do tada vrijedio kao princip politike proširenja. Presedan je napravljen i u slučaju kada je Romano Prodi, tadašnji predsjednik Europske komisije, osobno donio u Zagreb upitnike koje je Hrvatska trebala popuniti kao prilog aplikaciji za ulazak u EU. Europski povjerenici kritizirali su ga zbog tog »presedana« jer do sada nijedan predsjednik Komisije nije osobno igrao ulogu teklića – uvijek su to činili dužnosnici nižega ranga. Ovo su sve bili presedani u prilog Hrvatske; ovoga puta učinjen je presedan na njenu štetu.

Zbog nemogućnosti postizanja konsenzusa, ovaj će presedan biti ocijenjen kao greška u procjeni. Da je EU odlučio započeti pregovore uzimajući u obzir suspenzivnu klauzulu, mogao je bolje utjecati na hrvatsku suradnju s Haškim sudom. U svakom trenutku bi mogao pregovore o akcesiji suspendirati i time »disciplinirati« Hrvatsku. Stoga je ovo, kako će se tek vidjeti, greška u Taylerandovom smislu, koji je nekom mladom diplomatu odbrusio da je pogreška u procjeni teža od obične gluposti. Greška je to s aspekta same politike EU prema proširenju i prema posljedicama koje će ona izazvati. Premijer Sanader je stoički zaključio da razočaranje nije politička kategorija. Ali razočaranje što toliko željeni pregovori nisu počeli baš 17. ožujka izazvat će mnoge posljedice, koje se mogu nazvati »kolateralnim žrtvama« odgode pregovora.

U prvom redu, iako se Vlada ne osjeća previše razočarana u činjenici da je ipak usvojen okvir za pregovore (što je, opet, presedan za EU!), u javnom mnijenju zemlje razočaranje će se ipak doživjeti, i to u obliku porasta europesimizma i eurofobije (dok je euroskepticizam za politologe ishodišna točka izučavanja EU, jer je »metodička skepsa« pretpostavka svakog istraživanja politike). Drugi »kolateralni efekt« bit će porast radikalnog ekstremizma u vidu nacionalizma, rasizma, ksenofobije – o čemu imamo već dovoljno dokaza u indikatorima pojave političkog nasilja, verbalnog i fizičkog. Treći kolateralni efekt bit će porast autizma i izolacionizma na vanjskopolitičkom planu. Četvrti kolateralni efekt bit će radikalizacija političkih konflikata, porast tenzija i netrpeljivosti u političkom životu zemlje: elementi deliberativne demokracije će slabjeti, dok će jačati elementi konfrontacije i nasilja u javnom životu zemlje. Peti kolateralni efekt bit će opća degradacija političke kulture u Hrvata, jačanje autoritarizma i autokratskih tendencija. Političari EU propustili su uočiti ove moguće kolateralne žrtve njihove – izostale – odluke o pregovorima.

To, naravno, ne amnestira Sanaderovu vladu od njenog nedopustivog kašnjenja u ispunjavanju obveza prema Haškom sudu: da je sve to što je učinjeno bilo odrađeno pred tri mjeseca, ishod bi bio drukčiji. Unatoč tome, Sanader nema alternative. Iako govori suprotno, on će baš sada morati intenzivirati suradnju s Haškim sudom i presjeći mnogi Gordijev čvor svoje politike, želi li ovu izgubljenu bitku pretvoriti u dobiveni rat.