Pregovori Hrvatske s EU su odgođeni, nije određen nikakav novi datum, ali je usvojen pregovarački okvir. Sudeći po anketama, narod nije previše ni iznenađen ni razočaran takvim ishodom bruxelleskog sastanka. Oni oprezniji, da ne kažemo, skeptičniji, to su, čini se, i naslućivali. Posložili su očitovanja nekih zemalja, usporedili snagu i važnost država koje su nam davale bezrezervnu potporu s onima koje su bile kritičnije, te su 17. ožujka dočekali bez previše uzbuđenja.

Tako smo, slijedom odnosa snaga u onome što nazivamo međunarodnom zajednicom, opet postali zemlja - na čekanju. Rijetki se usude prognozirati do kada, ali je većini jasno zašto. Hrvatski političari, razumljivo, nerado se očituju o tome da ne bi izazivali dodatne nesporazume. No, zato govore neki drugi. Znakovita je s tim u vezi izjava slovenskog premijera Janeza Janše koji je kazao da je odgoda pregovora, uz ostalo, posljedica pogrešne strategije po kojoj bi i Hrvatska prema Bruxellesu trebala ići kao dio »balkanskog konvoja«.

No, u srijedu su u Bruxellesu riješene i neke dvojbe. Prvo, ubuduće će o tome što točno znači i kada je ostvarena »puna suradnja Hrvatske s Haaškim sudom« zadnju riječ imati Vijeće ministara. Iz te se priče, dakle, isključuje glavna haaška tužiteljica što nije nebitno. Drugo, luksemburški premijer Juncker jasno je kazao da »puna suradnja« ne znači i izručenje Gotovine Haagu. I treće, Hrvatska i Turska ni sada ni ubuduće neće biti dijelom istoga »paketa«. Cilj hrvatskih pregovora, kad oni počnu, jest članstvo u EU, dok se oko turskih još vode rasprave. Tako će pregovori s Turskom početi kako je i najavljeno 3. listopada ove godine, dok bi oni s Hrvatskom mogli početi ranije. Možda u lipnju. Ali i kasnije. Nema više datuma i sve ovisi o političkoj odluci Vijeća ministara EU.

Upravo taj vremenski vakuum ostavlja prostor za spekulacije. Jasno je, naime, da je Hrvatska gurnuta u europsku čekaonicu, ali nije jasno do kada. Stoga na važnosti dobiva itinerar pojedinih zemalja jugoistočne Europe na njihovu putu prema EU. Različiti instituti i stručnjaci davali su različite prognoze. Tako je bečki Institut za međunarodne gospodarske studije nedavno izišao s ocjenom da će Hrvatska vjerojatno postati dijelom EU 2008. ili 2009. Makedonija, po njima, ima izgleda za prijam prije 2013. dok Albanija, BiH te Srbija i Crna Gora na članstvo mogu računati tek nakon 2013. No, to su ipak samo prognoze. Kada je Hrvatska u prosincu dobila datum za početak pregovora, dosta je njih tvrdilo da bi naša zemlja mogla u EU zajedno s Bugarskom i Rumunjskom. Taj cilj još nije isključen ako bi pregovori počeli u lipnju, ali počnu li kasnije, jasno je da ćemo silom prilika s više brige no dosad pratiti rješavanje statusa Kosova, stanje u Makedoniji i najavljeno crnogorsko osamostaljenje. Kao dio zapadnog Balkana postat ćemo dio politički nestabilnog prostora, a moguće da ćemo u tom kontekstu i sami biti meta destabilizacije.

U Beogradu je, očito ne slučajno, prije nekoliko tjedana formirana tzv. vlada krajine u izbjeglištvu koja traži razbijanje hrvatske državne cjelovitosti. Što se tiče BiH, njezin je gubernator Paddy Ashdown, umjesto stvaranja države čije institucije djeluju, zapravo cementirao postojeće entitetske podjele utemeljene na Karadžićevu i Mladićevu etničkom čišćenju. Zato se s posebnom energijom obračunava s Hrvatima kojima osporava i ustavna prava poput uporabe materinjeg jezika u obrazovanju ili prava na vlastiti tv-kanal. Uz to, protiv hrvatskih predstavnika u vlasti organizirao je i niz suđenja koje većina drži političkim procesima. Nad budućnošću BiH najveći uteg predstavlja moguće povezivanje rješavanja statusa Kosova s tom državom. Mnogi još nisu zaboravili svojedobnu izjavu lorda Owena, nekadašnjeg mirovnog posrednika, da u slučaju gubitka Kosova Srbiju treba »teritorijalno obeštetiti« na račun BiH. Nekima bi najjednostavnije bilo cijeli taj prostor, koji bi još usput trebalo dodatno pacificirati, »u paketu« primiti u EU. Njihov novi odnosno stari oslonac za upravljanje tim prostorom bio bi, dakako, Beograd. Dobije li, međutim, Kosovo nezavisnost, a Crna Gora postane samostalna te uredi li se BiH kao normalna država s kantonima kao političko-teritorijalnim jedinicama s visokom samoupravom, od toga nema ništa. Srbija sa Šumadijom i eventualno Vojvodinom ne može igrati nikakvu važnu ulogu i biti bilo čiji geopolitički oslonac. Zato je realno očekivati daljnji pritisak na usporavanje hrvatskog pristupa EU.

Neovisno o tome, i Hrvatska treba odbaciti neke zablude koje postoje glede Unije. Ponajprije onu da će se samim ulaskom u nju neki naši problemi sami od sebe riješiti. Navodno, čim uđemo, doći će famozna strana ulaganja, otvorit će se radna mjesta, itd. Ipak, iskustva nekih drugih zemalja ne potvrđuju taj scenarij. Irska je 15 godina bila članica EU i ništa se bitno nije promijenilo dok sama nije poduzela reforme koje su je, uz potporu iseljeništva, učinile »gospodarskim tigrom«. Slovačka je i kasnila s pregovorima i lani jedva ušla u EU, ali je internim promjenama postala primamljivija od drugih za automobilsku i druge industrije. Njemačka je dugo u EU, ali su sada vlast i oporba stvorile »pakt« radi smanjenja nezaposlenosti kudikamo manje od naše. Nisu dobili recept iz Bruxellesa.