Slobodna Dalmacija: 19. 03. 2005.
DILEME VRIJEME JE ZA PITANJE ŽELE LI HRVATI UOPĆE EUROPU
TREBAMO MEĐUREFERENDUM
STANJE STVARI Pitanje bi trebalo glasiti: "Jeste li za nastavak pregovora o članstvu u EU-u?". Da se konačno vidi tko je za EU, a tko za Antu. I ne samo to. Da se i Bruxellesu olakša posao, jer posljednji podaci Eurobarometra pokazuju da se i raspoloženje europskih građana o ulasku Hrvatske u EU spustilo ispod 50 posto
EUROSKEPTICIZAM Narastao je ne zato što hrvatski građani znaju što se događa u Bruxellesu niti zato što su minuciozni poznavatelji prednosti i mana ulaska u EU. Njihov otpor Uniji gradi se na domaćim temeljima, na Vladinoj politici koja je u godinu dana podršku EU-u od 75 posto, svela na ispod 50 posto
Piše: Šenol SELIMOVIĆ
Kada Hrvatska dobije datum početka pregovora, makar i uvjetovan, onda je to povijesni uspjeh hrvatske Vlade. Kada pak taj datum izgubi jer nije ispunila traženi uvjet, onda je to neuspjeh Europske unije.
U te dvije rečenice može se doslovce svesti Sanaderovo objašnjenje hrvatske cik-cak linije kojom se zemlja kreće prema članstvu Unije.
Naime, u prosincu je "povijesna pobjeda" predstavljena kao znalački plod Sanader-Žužulovih zalaganja, a premijer je novinare i političare koji su otvoreno ukazivali da baš i nema previše razloga za slavlje nazvao - dušobrižnicima. Sadašnja je šefica diplomacije Kolinda Grabar-Kitarović u prosinački uspjeh uvela i zoološke kategorije kazavši za tadašnji zaključak EU-ova summita da je prije svega rezultat "lavovske borbe našega premijera".
No, pokazalo se u samo tri mjeseca da je "lavovski" moguće pobijediti EU, ali samo ako ste spremni na to da pobjeda bude - Pirova. Za lociranje, uhićenje i izručenje Gotovine Haagu, Sanaderu predstoji tek prava borba, ona "slonovska".
Naime, u najnovijem zaključku EU-a više nema datuma kojim se barem psihološki može fingirati uspjeh. Ostao je uvjet s imenom i prezimenom: Ante Gotovina. Dakle, pregovori mogu početi i za dva dana, a mogu i za dvije godine ukoliko Vlada i dalje bude vodila nojevsku politiku misleći da se iz Bruxellesa baš i ne vidi svako naše domaće zabušavanje.
Ekstremni relativizam
Osim vidljive nervoze, premijer Ivo Sanader ovaj put nije zračio novim idejama. Po već ustaljenoj praksi sofisticiranog stoicizma, on je naciji objavio da je opet sve u najboljem redu, da nema razloga za zabrinutost i da se, eto, radi o "grešci EU-a". U politici se, kažu, ne smije biti pesimist, ali toliku dozu ekstremnog relativizma u tako kratkom vremenu, hrvatska javnost uistinu već odavno nije konzumirala.
Sanaderov problem nije samo u tome što je EU-dimenziju svoje politike toliko istaknuo da je zasjenio probleme svakodnevnog života u zemlji. Njegov je problem mnogo dublji: on je stilom i sadržajem svojih poruka već dosegnuo onu razinu koja lagano ulazi u sferu vrijeđanja osobne i kolektivne inteligencije Hrvata. Sasvim je dobro da nam je premijer optimist, ali kada mu optimizam prijeđe u profesiju, onda se to olako pretvara u neiskrenost. Zadnja faza toga procesa je kada političar počne ozbiljno vjerovati u vlastite laži. A tvrditi da gubitak početka pregovora nije neuspjeh, može se, najblaže kazano, shvatiti kao zaobilaženje istine. To imaju pravo tvrditi euroskeptici jer za njih odluka od 16. ožujka uistinu nije neuspjeh, ali kada to tvrdi Sanader, onda se radi tek o dokazu njegove nekonzistentnosti.
Hrvatska je prva zemlja u povijesti proširenja Europske unije kojoj su zbog neispunjavanja kriterija odgođeni pregovori. Za utjehu nam jedino može poslužiti podatak da je Turska prvi put dobila negativno mišljenje Europske komisije, no i ona je konačno dobila datum u listopadu pa moramo čekati još sedam mjeseci da vidimo hoće li nam se Ankara pridružiti u "klubu odbijenih".
Opčinjenost Europom
Euroskepticizam u zemlji narastao je ne zato što hrvatski građani znaju što se događa u Bruxellesu niti zato što su minuciozni poznavatelji prednosti i mana ulaska u EU. Njihov otpor Uniji gradi se na domaćim temeljima, na Vladinoj politici koja je u godinu dana podršku EU-u od 75 posto svela na ispod 50 posto. Sanaderova opčinjenost ulaskom u EU p
retvorila se u priču o Pepeljugi u kojoj je otkucavanjem 17. ožujka ogoljena sva domaća stvarnost za koju žutim zvjezdicama opčinjeni premijer do sada nije imao previše vremena.No, kako stvarnost ne prestaje postojati samo zato što je netko ignorira, tako se ona već sutradan ukazala tisućama plakata s likom Ante Gotovine, počevši od Zagreba pa duž cijele obale i po unutrašnjosti. Htio to netko priznati ili ne, svidjelo se to nekome ili ne, izbjegavala to Vlada ili ne - vrijeme je za konkretno pitanje: žele li Hrvati uopće u EU? Mnoge ankete tipa "Jeste li za Gotovinu ili EU", koje su davale enormnu prednost generalu, naša je politička elita osudila kao neprimjerene ili bi ih, primjerice, ocijenila lažnom dvojbom.
A što ako je to istina!? Što ako stvarno hrvatska većina osjeća i misli da njihova zemlja ne treba ući u takav EU koji želi izručenje Gotovine, pa koliko god to eurooptimistima zvučalo paradoksalno. Uostalom, neće li na koncu na referendumu upravo građani, konkretni ljudi iz tih anketa, koje se rapidno spuštaju ispod 50 posto, glasovati o (ne)ulasku zemlje u EU. Ili, da stvar dovedemo do kraja: ne vuče li Vlada zemlju u smjeru suprotnom od težnji vlastita naroda? Postaviti ovo pitanje ne znači biti euroskeptik ni eurofob, to jednostavno znači priznati dvojbe koje su kod mnogih nedvojbeno jake, priznati trenutačnu političku stvarnost. Onu stvarnost sa splitske Rive kojoj je nekad pripadao i sam Ivo Sanader, ali njegovim egzilom ona nije prestala postojati.
Budući da su sve zemlje članice provele referendum o ulasku u EU, Hrvatskoj bi možda dobrodošao jedan "međureferendum" s pitanjem: "Jeste li za nastavak pregovora o članstu u EU-u?". Da se konačno vidi tko je za EU, a tko za Antu.
I ne samo to. Da se i Bruxellesu olakša posao oko Hrvatske, jer posljednji podaci Eurobarometra pokazuju da se i raspoloženje europskih građana o ulasku Hrvatske u EU spustilo ispod 50 posto. Možda većina Hrvata nije luda za EU-om, ali bogme ni oni ne plaču za nama.