Nakon koraka naprijed, prema Europskoj uniji, hrvatska se politika vratila dva koraka natrag. Na nacionalnu političku scenu, pretrpanu pravim i lažnim liderima, pokušavaju se ugurati novi igrači. Stara garda isluženih veterana desne scene, okupljena u marginalnim strankama, pokušava ponešto utržiti na relativnu neuspjehu u počinjanju pregovora s Bruxellesom. U medijima istupaju desni ekstremisti i samozvani branitelji nacionalnih vrijednosti, a one su u toj interpretaciji upitne kao i njihovo poštenje. Na ulicama se munjevito množe plakati s likom generala Gotovine koji izgledaju kao potjernice, iako je riječ o podršci. Najozbiljniji desni udar na Vladu došao je, najavljeno, iz Hrvatske stranke prava. Zatraživši prijevremene parlamentarne izbore, ako pregovori ne počnu do lipnja, pravaši su zapravo formalizirali zahtjev ukupne desne scene za promjenom vlasti.

Nove podjele vidljive su i izvan politike. U crkvenim krugovima obnovila se nikad prevladana podjela na liberalni i konzervativni, odnosno proeuropski i euroskeptični dio svećenstva. Ona se najbolje vidi po posljednjim akcijama nadbiskupa Josipa Bozanića - koji je osobno u Bruxellesu tražio prolaz za Hrvatsku - i popularnog stigmatika Zlatka Sudca, čije su izjave podrške Gotovini preplavile medije. Ni Bozanić niti Sudac nisu bez saveznika. Biskup Mile Bogović, primjerice, oštro je kritizirao državne vlasti zbog lova na Gotovinu, »čovjeka kojemu ništa nije dokazano«.

Dakle, posljedice koju je odgoda pregovora ostavila na političke odnose u zemlji vrlo su vidljive. Desnica i ekstremna desnica pokušavaju, kroz parlament, ali i uličnim akcijama, ugroziti opstojnost Vlade. Pokušavajući izvući politički profit iz problema u odnosima s Haaškim sudom i EU-om, desni lideri otvoreno igraju na kartu euroskepticizma i straha od Unije. Umjesto Unije oni, istina, ne nude ništa osim tradicionalnih vrijednosti, nacionalizma i izolacije, a od toga se ne može živjeti.

Ipak, čini se kako je recentni desni udar na političkoj sceni neusporedivo blaži, mekši i mlačniji nego onaj koji smo preživjeli 2000. Nekoliko je razloga za tu tvrdnju. Prvo, Sanaderov HDZ ipak ne nailazi na jednake probleme koje je imala koalicija Ivice Račana i Dražena Budiše. Više nema generala - Mesić ih je umirovio - koji bi izražavali nezadovoljstvo u oružanim snagama. Hvidra i druge veteranske udruge nisu sposobne za organiziranje značajnijih prosvjeda, te su podijeljene u akcijama podrške Gotovini. Tajne službe, ipak, više nisu jednake onima iz Tuđmanova režima, čija je zadaća bila praćenje političkih protivnika, a ne zaštita nacionalnih interesa. Jednostavnije rečeno, Sanaderova vlada na čvršćim je nogama nego Račanova. Državne institucije više nisu u dvojbama što treba učiniti - bude li prilike - oko Gotovine i poštovanja zakona o odnosima s Haagom.

Drugo, jedina ozbiljna stranka koja se suprotstavila HDZ-u je HSP, što cijelu raspravu stavlja u legitiman parlamentarni okvir. Oštrina u razmjeni političkih poruka hadezeovaca i haespeovaca ne znači da te dvije stranke ulaze u rat. Prije bi se moglo reći kako je to HSP-ova priprema za lokalne izbore, nakon kojih koalicije s HDZ-om ne bi trebale biti iznenađenje. Scenarij po kome bi HSP trebao spasiti HDZ-ovu većinu u parlamentu, zaškripi li u odnosima s manjinama ili umirovljenicima, možda se sada čini kao fantastika. Ali, nije nerealno da Đapić prihvati mjesto u Vladi, ako mu se to ponudi kao alternativa prijevremenim izborima.

Treće, u samome HDZ-u nema podjela kakve smo viđali u posljednjih petnaestak godina. Na prijelomnim pitanjima, od angažmana Hrvatske u Bosni i Hercegovini naovamo, uvijek su se stvarale frakcije i interesne skupine koje su oponirale stranačkom vrhu. U recentnom slučaju, primijetili smo solo istup »barakaša« Đure Perice, te izjave Branimira Glavaša, koji je poručio da bi EU umjesto Gotovine mogao pronaći i drugi razlog za odgodu pregovora. Perica je benigna pojava u HDZ-u, no Glavaš je Sanaderov bliski suradnik. Teško je povjerovati da se on sada suprotstavio predsjedniku stranke, prije je riječ o predizbornoj matematici.

Četvrto, marginalni političari, poput Nenada Ivankovića, predsjednika SIN-a, i Ivića Pašalića iz HB-a, očito nemaju ni snage niti ideja za ozbiljnije akcije. Ivanković nije došao dalje od dosjetke sa sirom i vrhnjem, a Pašalić se, čini se, pokušava zbližiti s Borisom Mikšićem. Dojam je da marginalni desni lideri, uglavnom poispadali iz HDZ-a na zavojima političkih promjena, ne mogu radikalizirati scenu. Umjesto njih, to efektnije, ali na vlastitu štetu, čine pojedinci poput Bore Gotovine.