Odgoda, ili kako premijer Sanader nemuštim eufemizmom dokazuje naciji prolongiranje (?!) početka pregovora o pristupanju Europskoj uniji, izravna je posljedica hrvatske nevjerodostojnosti. Tako naš povijesni fatum definiraju u Europi, ali i mnogi kod kuće. Dakle, nije stvar u Gotovini, odjednom nam spasonosno sviće, nego u apsolutnoj suradnji s Haagom, bez "ukrudbenih figa" u hrvatskom probušenom džepu. O.K., to je već prihvatljivije. Jer, zaboga, ako naš Ante, možebitno novog kodnog (legionarskog) imena i posve nove fizionomije, nije u Hrvatskoj, na priključenje EU-u, ultimativno uvjetovano njegovim izručenjem Carli del Ponte, mogli bismo čekati do sudnjega dana! Da je naš eurointegracijski usud neraskidivo vezan uz odbjegloga generala, moglo bi se doista posumnjati u nevješto kamufliran stav europske diplomacije o zapadnobalkanskom paketu unutar kojega valja tretirati i Hrvatsku. Ovako, od nas se ne zahtijeva "ništa drugo" (!!!) nego dokazati da uistinu potpuno surađujemo s Haaškim sudom. Što podrazumijeva konzistentnost, a ne histeričnost u politici procesuiranja svih onih koji opstruiraju tu suradnju, a to dakako implicira suradnike, sponzore i financijere Gotovinina skrivanja i njihove "kolaboracioniste" u državnim institucijama. Ne izrijekom generala. Dakle, "kvaka 22" hrvatskog otpočinjanja pristupnih pregovora jest tzv. vjerodostojnost.

No, otkako nam se razbistrilo, stalno me muči jedna dvojba. Recimo, da Sanaderovoj Vladi pođe za rukom "locirati, uhititi i transferirati" velevažnog bjegunca u vrlo kratkom "odgodnom roku", bi li Hrvatska trenutačno ušla u agendu prvog summita europske dvedesetpetorice i po hitnom postupku počela pregovarački proces? Naime, što? Proganja me ona "kvaka 22", definirana kao vjerodostojnost. Htjedoh reći, ako Sanader na ovaj ili onaj način "transferira" nacionalni jumbo-lik (bilo silom ili voljom generala), a ignorira svu silu "otvorenih pitanja" kooperativnosti s Tribunalom, primjerice njegove supportere u bijegu, hoćemo li ipak dobiti "blagoslov" EU-a? Nekako mi se čini da bi kontroverzna vjerodostojnost u tom slučaju učas izgubila na svojoj specifičnoj težini i da bi pojava "mitskoga generala" brzopotezno sublimirala sve ostale EU zahtjeve spram Hrvatske. A time se, budimo pošteni, otvara pitanje EU (ne)vjerodostojnosti. Zbog toga mi se čini da je generalovo "ukazanje"u Haagu primarni uvjet, a dokumentiranje suradnje o dosljednoj primjeni Ustavnog zakona o MKS-u sekundarni, unekoliko pričuvni, kojim se Hrvatsku može držati na "dugom lancu" ali,ipak, ne vječno.

Objektivno govoreći, bilo bi kudikamo bolje da je vjerodostojnost hrvatske politike imperativnija od Gotovine. Jer bi bila dugoročno jamstvo njezinim građanima na putu u eurointegracije. Jer bi podrazumijevala istinsko reformiranje društva, vladavinu prava, demokratizaciju, stabilnost sustava i brži gospodarski razvitak, ljudske i medijske slobode, manjinska prava, izgradnju antikorupcijskog morala i redefiniranje politike kao profesije odgovornih a ne privilegiranih i podmićenih. U kojoj, nota bene, ne bi bilo moguće da Ivo Sanader kao oporbeni političar 2001.g. na splitskoj Rivi inducira razjarenu masu prosvjednika, potiče govor mržnje i nasilno svrgavanje vlasti zbog suradnje s Haagom, a 2005. kao premijer uvjerava EU diplomaciju u haašku kooperativnost bez ostatka. Još manje da potpredsjednica Vlade kao predsjednički kandidat izjavljuje kako odbjegloga generala i da sretne ne bi prepoznala. Ili da šef države Stjepan Mesić iz populističkih, predizbornih razloga u predsjedničkoj kampanji kaže kako bi, da ga vidi, Gotovinu pozvao na kavu i pokušao uvjeriti u nužnost izlaska pred MKS.

Taj isti Mesić, post festum odgode pregovora s EU-om, tumači naciji kako "nismo bili do kraja vjerodostojni, nismo isprocesuirali sve slučajeve. Ako je netko skrivao ahmićku skupinu, treba ga se procesuirati, ako je netko mijenjao identitet haaškom optuženiku Ivici Rajiću, treba ga procesuirati". No, ni Mesić nije bio vjerodostojan, jer je još koliko jučer i sam bio involviran u mutna posredovanja s generalom oko njegove dragovoljne predaje. A tek njegovi prvi suradnici, savjetnici, preferirani obavještajci ... Zar i bivši premijer Ivica Račan, za čijega se mandata Gotovina dao u bijeg, nije sastavnicom svehrvatskog "grijeha struktura". Jedini koji je plivao "kontra struje", ex ravnatelj policije Ranko Ostojić gotovo je pribijen na stup srama i prokazan kao strani špijun iako je postupao po nalogu nadređenih (premijera). U obranu mu nisu stali ni Račan ni Mesić. Toliko o našoj vjerodostojnosti. A ona nije takva samo glede Gotovine ...