Vodeći političari Europske unije jučer su, nakon dvodnevnog summita u Bruxellesu, u svijet krupnog biznisa i visoke politike (a zapravo na adresu današnje prve ekonomske, vojne i političke sile svijeta, Sjedinjenih Američkih Država) poslali novu, snažnu poruku: želimo da EU-25 već do 2010. godine postane prva ekonomska (pa u podtekstu, i vojna, i politička) sila, jača od SAD-a, ali odbijamo totalnu liberalizaciju našeg uslužnog sektora!

Da ne bi bilo koncepcijske dvojbe, istodobno su europskoj i svjetskoj (a osobito američkoj) javnosti pružili i svoje najsnažnije jamstvo, koje glasi: postat ćemo doslovce »najdinamičnije gospodarstvo u svijetu do 2010., utemeljeno na ljudskom kapitalu i znanju kao ključnim resursima informatičke ere«. Stoga će nova EU-makroekonomska politika svim raspoloživim mjerama poticati, ali i zaštititi (od globalne, američke i od konkurencije iz tranzicijskih zemalja) uslužni sektor, koji je već dulje vrijeme najznačajniji u stvaranju europskog bruto-proizvoda (s lanjskim udjelom od visokih 63 posto).

Velika europska integracija je – prisjetimo se – nastajala unazad pola stoljeća najprije radi zaštite crne metalurgije i klasične energetike (kao zajednica ugljena i čelika), koja je ubrzo obogaćena zajedničkom agrarnom politikom, te politikom stalnog širenja na sjever, istok i jug. I dok je u njezinim počecima udjel industrije i poljoprivrede, sa rudarstvom, stočarstvom i ribarstvom, činio više od 60 posto zajedničkog BDP-a, lani je to – prema najnovijim podacima Eurostata – bio uslužni sektor, u kojem se na prostoru 25 članica stvaralo gotovo dvije trećine europskoga BDP-a.

Uslužni sektor u svakoj ekonomiji čine trgovina, financijske usluge, javne službe, prijevozničke i intelektualne usluge, raznovrsni obrtnički servisi, a prema nekim novijim pristupima i ekspandirajuće informatičke i telekom-usluge, te nadasve znanstveno-istraživačka djelatnost. Taj prvorazredni sektor u EU-u danas zapošljava gotovo 70 posto radne populacije. Zato je postao ključem novog razvoja, pa na njegovom poticanju i liberalizaciji, ali i regulaciji i zaštiti, sve vodeće zemlje svijeta temelje svoje nove koncepcije razvoja, s vidokrugom od idućih, najmanje 10-15 godina.

Višegodišnjom politikom širenja broja članica, liberalizacije tržišta, kompanijskih i bankarskih vlasničkih preuzimanja i investicija u inozemstvu, Europska je unija lani prvi put u svojoj povijesti ostvarila veći BDP od Amerike, ali joj to nije bio dovoljan dokaz da je Americi preuzela vodstvo u svjetskim gospodarskim, vojnim i političkim mega-poslovima. Velika EU je po svemu danas heterogenija od SAD-a, u odnosu na SAD i NATO drugorazredna je vojna i sigurnosna sila, a zaostaje prema Americi i veličinom BDP-a po stanovniku, kao i dinamikom tehnološkog razvoja.

No, pravu paniku u EU-redove unosi sve jači euro, zbog kojeg – kao i u Hrvatskoj, zbog visoko precijenjene kune – gotovo sve uvozno s dolarskog tržišta jeste znatno jeftinije od europskog, što u konačnici rezultira višegodišnjim niskim stopama rasta BDP-a u Europskoj uniji, nasuprot vrlo dinamičnom, liderskom američkom razvoju. Prema najnovijim procjenama londonskog »Economista«, tijekom 2005. će stopa rasta BDP-a u EU-25 iznositi manje od 1,5 posto, nasuprot američkoj od oko 4,2 posto, ili opasno (za Zapad) prijetećim stopama rasta BDP-a u Kini (plus 8,8 posto), Indiji i Saudijskoj Arabiji (po 7,5 posto) ili Rusiji (blizu 7 posto). Hrvatska s očekivanih samo 3,5 posto rasta BDP-a u 2005. povećava jaz i prema EU-25, i prema široj skupini tranzicijskih i novoindustrijaliziranih zemalja, a prema prvim, vrlo zaostalim susjedima, kakvi su BiH te Srbija i Crna Gora njihov jaz smanjuje (jer, oni računaju na stope rasta BDP-a od 6-7 posto godišnje).

Jučerašnja je snažna vijest o EU-koncepcijskom zaokretu i razvojnom ubrzanju, utemeljenom na napadačkom izvozu njihove robe, usluga i pameti višestruko značajna za Hrvatsku: ne odgovori li na izazove ovog vremena na isti način, mala će i ponovno poluizolirana, a visoko kolonizirana Hrvatska, doživjeti totalni slom svoje izvozne i proizvodne ponude, ne samo na tržištu visoko zahtjevne EU, nego i na hrvatskom tržištu. Ukratko, krajnji je čas za promjenu tečaja kune i za temeljitu reviziju privatizacijske politike.