Istog dana kada je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić u svojoj proeuropskoj uskrsnoj poruci naglasio kako izolacija vodi u beznađe, te da je pogrešno vjerovati kako nas netko u Europi mrzi, Wunenberger je ustvrdio da Hrvatskom vlada pogrešan dojam da EU cijelu zemlju drži taocem jednog čovjeka. I kao što je kardinal poručio da se domovina brani i na sudu u Haagu, tako je europski namjesnik bio izričit kako hrvatski problem nije toliko odbjegli general, koliko »poštovanje pravne države, bez kojeg se ne može ući u europski klub«.

Packe su dobili i Sanaderovi globtroteri koji su svojim učestalim obijanjem europskih vrata više ličili na prosjake s »pinklecom« na ramenu koji traže milostinju nego li na nekoga tko bi trebao biti ravnopravan partner, uvjerljiv, mudar i lukav pregovarač koji će znati štititi svoje nacionalne interese. Jer, europske se bitke ne dobijaju u gostima i u tuđim dvorištima već kod kuće. A ta naša introspekcija nije nimalo dojmljiva. Možda tajne službe i ne mogu locirati Gotovinu, ali moraju na tome ozbiljno raditi, a ne uhoditi novinare koji o njemu pišu i davati »procjene« međuljudskih odnosa i stanja u pojedinim redakcijama. Možda policija i ne može uhititi nekoga ako uistinu nije u Hrvatskoj, ali mora zaštititi svoje građane od bezumnog čekičanja, silovanja i strijeljanja, kao i strane državljane koji su k nama došli raditi svoj posao ili kao navijači. I odazivati se na pozive upomoć što upućuju žrtve zaključane u prtljažnik automobila, i sankcionirati one koji javno prijete bilo političarima, bilo novinarima, a da nitko za sve to ne snosi nikakve konzekvence od smjena sitnih riba i debelog uhljebljivanja bivših špijunskih bossova.

Sve to gleda i vidi Europa i taj naš grupni portret, bez obzira na krstionice iz stoljeća sedmog, nije nimalo lijep, a kamoli ugodan ili profinjen, on, naprosto, nije nimalo europski, htjeli mi to priznati ili ne. Stoga je u pravu Wunenburger kada nam prijeti kažiprstom poput učitelja nestašnom djetetu koje ne samo da nije napisalo zadaću, već misli da u školu može dolaziti musavo, raščupano i odrpano. Ne samo da Vlada mora promijeniti svoju strategiju i manje lobirati, već i mi sami, kao pojedinci i društvo, moramo više raditi na sebi da bismo se s pravom mogli osjećati i nazivati Europejcima. Uostalom, ulizice i grebatore koji stalno nešto moljakaju i traže tutorsku zaštitu, nitko nikada nije niti volio niti cijenio.