Za "kompleksni" životopis koji je stekao, odvjetnik Marin Ivanović, sada član odvjetničkog tima Ante Gotovine, izuzetno je mlad. U Zagrebu rođenom Ivanoviću su 34 godine. Sudionik je Domovinskog rata od 1991., od 1995. je profesionalno radio kao časnik u posebnim službama MORH-a. Ističe da mu obveza čuvanja državne i vojne tajne ne omogućava reakcije na često spominjanje njegova imena u medijima i knjigama koje govore o akcijama SIS-a na prikrivanju dokaza i osoba optuženih od Haaga. Potvrđuje, međutim, da je sudionik "Operacije Haag", te da je više puta bio u Haagu sa zadaćom upozoravanja svjedoka iz Hrvatske izađu li iz područja oslobođenog od obveze čuvanja tajne. Govori kako je bio s Gotovinom na dan kada je on nestao i nudi svoj odgovor na pitanje zašto se njegov klijent odlučio na odlazak.

Uz imena Gotovininih odvjetnika zna biti dopisano i "samozvani"?

- Nisam ustvrdio da je riječ o nagodbi pristigloj iz Haaga, no istina je kako je riječ o ponudi iz 2000. koja je stigla prije podizanja optužnice protiv generala Gotovine, a svodila se ukratko na ponudu da on svjedoči o krivnji pokojnih Franje Tuđmana i Gojka Šuška. "Oba su već mrtva, prebacite krivnju na njih i protiv Vas nećemo dizati optužnicu", stajalo je u ponudi.

- Rekao je: "Ne, iznad mene nije bio nitko, ispod mene nitko i ja ću snositi odgovornost za svoja djela, ako mi dokažu da postoji moja krivnja." Ponuda je stigla više od pola godine prije podizanja optužnice, a stigla je od "gospodara optužnica", onih koji su lažno svjedočili i falsificirajući dokumente prevarili i Haaško tužiteljstvo i Sud. O komu se radi, vidi se iz izjave Dražena Budiše od prije nekoliko godina, kada je otkrio da je članu njegove stranke, tada u koaliciji, a zaduženom za odnose s Haaškim sudom, donoseći optužnice, Carla del Ponte izjavila: "Nadam se da će vam ove optužnice politički odgovarati."

- Neutralizirati ga kao autentičnog svjedoka, a istodobno ga se sprječavalo u davanju iskaza Haaškom sudu. Ono što malo ljudi zna, istraga protiv generala Gotovine pokrenuta je 8. travnja 1998. godine, kada stiže prvi zahtjev za razgovor s Gotovinom u svojstvu svjedoka. Vlada je tada odlučila da nema razgovora o akcijama Bljesak i Oluja, jer one ne mogu biti u nadležnosti Tribunala u Haagu, te se upustila u osporavanje nadležnosti Suda za te akcije.

No, nakon promjene vlasti u RH, a prije nego što je sud odlučio o ovom pravnom pitanju, saborska većina u travnju 2000. godine donosi rezoluciju u kojoj priznaje nadležnost suda u Haagu i za akcije Bljesak i Oluja. U tomu periodu, od travnja 2000. do lipnja 2001., hrvatska je Vlada trebala obavijestiti generala Gotovinu kako može svjedočiti haaškim istražiteljima. No to nije učinjeno. Odluka o skidanju obveze čuvanja državne i vojne tajne nije (nikada) stigla. Stoga naš odvjetnički tim i smatra da je generalu Anti Gotovini potrebno omogućiti vraćanje tog prava, te da obavi razgovor s istražiteljima, prvo, u svojstvu osumnjičenika, što je bitno kako bi se mogla pripremiti obrana, kako bi on mogao nesmetano razgovarati s podređenim zapovjednicima. To su pravo imali svi drugi osumnjičeni hrvatski generali.

- To što nije svjedočio, nije bio njegov izbor. Da je to učinio mimo odluke Vlade RH, mogao je biti sankcioniran za odavanje državne i vojne tajne. Dobro poznajem ta pravila jer sam do 2000. godine bio ispred MORH-a određen kao službena osoba koja je nadzirala postupke svjedočenja hrvatskih vojnih osoba pred haaškim istražiteljima i samim Sudom, u nekoliko navrata. Haaški su istražitelji i suci bili upoznati s mojim statusom, dužnost mi je bila upozoriti suce kada se naši časnici izlažu odavanju državnih i vojnih tajni. Na taj način sudjelovao sam u postupku svjedočenja generala Petkovića i admirala Domazeta, te u slučaju "Blaškić".

- Vrlo sam ponosan na sve što sam radio kao djelatnik MORH-a, no ograničen sam zabranom odavanja tajni. Tijekom mojeg angažmana na "haaškim temama", RH je dobila sub poenu u slučaju zahtjeva Tužiteljstva o svjedočenju pokojnog ministra Gojka Šuška, a četiri su osobe oslobođene haaških optužnica. Svim obranama optuženih državljana RH bila je dostupna sva dokumentacija kojom je raspolagalo Ministarstvo obrane. U konkretnom slučaju, djelatnica odvjetničkog ureda Nobilo, bila je stalno prisutna u prostorijama Ministarstva obrane i sam je selektirala dokumente koji su bili potrebni obrani. Posjedujem pismenu, osobnu zahvalu generala Blaškića za pomoć koju sam mu pružio u njegovu slučaju pred MKS-om. Zalažem se da se cjelokupna dokumentacija vezana uz moj posao deklasificira, a o tome odlučuje Vlada RH.

- U akcijama u kojima sam ja sudjelovao nikada u našem djelokrugu rada nije bio Ivica Rajić. Haaški je sud naknadno donio odluku da je akcija provedena u Ahmićima bila "vojno opravdana", što je pripomoglo ublažavanju kazne Blaškiću. No, on je, svejedno, osuđen kao ratni zločinac, bez ikakvih dokaza. Riječ je o golemom zločinu koji je počinjen nakon te operacije, ali uvjeren sam da ni Blaškić ni Kordić nisu za njega krivi. Mi nikada nismo radili istragu tko je kriv, nego smo u suradnji s obranama optuženih dokazivali da navodi optužnica nisu točni.

- Generala Gotovinu sam upoznao 1992. godine na prijevoju Vaganj kod Livna. Ostali smo u kontaktu, a kad je 1996. dolazio u MORH, nije pridavao veću pozornost Haagu, čime sam se ja tada bavio. Tako je bilo do 2000. godine, kada mediji počinju pisati da je i on jedan od optuženika. Počeli smo se intenzivnije družiti i raspravljati što bi mogla sadržavati optužnica. Bio je vrlo decidiran; "Ne pristajem na optužnicu u kojoj stoji da je nekoga ubilo 30 tisuća mojih vojnika. Ovako ispadaju svi oni krivci, a ja ne pristajem da se moju vojsku tretira kao zločinačku. Mi smo oslobodili RH i omogućili uspostavu ustavnog poretka."

- Nismo u kontaktu već četiri godine, no znam da mu je bilo nepojmljivo da su Račan, Goran Granić, general Stipetić, kao i predsjednik Mesić, odšutjeli dolazak optužnice. Nisu ga zvali niti obavijestili. Tog dana u srpnju 2001. godine sjedili smo u zagrebačkoj "Esplanadi" na "Oleander" terasi, a trajala je izvanredna, noćna sjednica Vlade RH. Ante je samo rekao: "Nitko mi ništa ne kaže. Ja sam ipak general HV-a, nisam pas, a ne zove me niti načelnik Glavnog stožera (general Stipetić)"... Tada zaključuje: "Žele me ubiti." Pošli smo iz "Esplanade" do njegova stana, a potom je otišao. Nakon što je objavljeno da je optužnica na snazi, po njega su krenuli specijalci.

- Ne mogu odgovoriti decidirano, no s obzirom na vrlo neobično i sumnjivo ponašanje državnog vrha spram njega, to nije mogao učiniti. Govorio je: "Vojnik ima svoju čast, neće se predati, mora mu pružiti mogućnost časnog uzmaka..."

- To je laž. Članak 50. i 51. Pravilnika Haąškog suda pruža mogućnost rušenja optužnica i bez pojavljivanja optuženih pred sudom. Do sada je to primijenjeno u slučaju "Zec", a i kada je izmijenjena prva optužnica protiv generala Gotovine. Tvrdim stoga da se nova izmijenjena optužnica protiv Gotovine može srušiti i bez njegove nazočnosti.

- Prema mojim saznanjima g. Kapetanović se nije nikada sastao s generalom Gotovinom.