Idila potpune suradnje, ili, ako ćemo objektivno, potpune podčinjenosti i servilnosti, trajala je dvije i pol godine. Rat je buknuo od potvrde optužnice protiv Čovića. Od tada se ne biraju riječi kako bi se pokazalo da se međunarodna zajednica ponaša nedemokratski, ne poštuje ustav BiH, montira političke procese itd. Kao da to nije bilo ni ranije slučaj

Svađu Paddya Ashdowna i Bariše Čolaka koja se dogodila u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku okvalificirana je kao diplomatski skandal. O jednoj te istoj temi, stanju u BiH, različito su govorili. Ashdown je isticao, naravno, uspjehe, a za negativnosti krivio domaće snage. Čolak je isticao negativnosti, a za to krivio međunarodnu zajednicu, konkretno tužitelje i suce. Ashdown je to shvatio kao lobiranje za Dragana Čovića, Čolakovog prijatelja i zloporabu govornice UN-a. Čolak, naravno, to negira.

To što su iznosili pred svjetske diplomate različita stajališta o stanju u BiH ne bi trebalo nikoga iznenaditi. Jer, po prirodi stvari oni imaju različite interese. No, skandalozno je što se taj "sukob mišljenja" dogodio u New Yorku, a za ni jedan takav sukob ne znamo da se dogodio u Bosni i Hercegovini. Štoviše, idila potpune suradnje, ili, ako ćemo objektivno, potpune podčinjenosti i servilnosti, trajala je više od dvije i pol godine. Trajala je, ali "suradnja" se pretvorila u otvoreni verbalni rat na domaćem i stranom terenu od kada je Sud za BiH potvrdio optužnicu za korupciju i mito protiv Dragana Čovića.

Sad se Čović sjetio da netko, a ne kaže tko, želi ustrojiti BiH bez hrvatskog naroda, da od Hrvata želi napraviti nacionalnu manjinu, da njega žele sruštiti zato što je izrastao u vođu itd. A, ako je takav vođa, i on i njegov predsjednik HDZ-a, kako to da o tome nije ranije govorio, što mu je bila prva zadaća na dužnosti koju je obnašao. Umjesto jasnog i konkretnog prijedloga ustavnih promjena kojeg bi u javnosti u i kontaktima s onima koji o tome odlučuju zastupao, on je ostajao na razini preopćenitih fraza. Istodobno bi njegovi ministri, koji su uglavnom njegov osobni izbor, izglasavali i slali u parlamentarnu proceduru zakonske prijedloge koji su zbilja hrvatski narod svodili na nacionalnu manjinu. Najvažniji zakoni vezani za nacionalni identitet su prihvaćeni i od samog predsjednika HDZ-a Bariše Čolaka kao što su prijedlozi zakona o visokom obrazovanju, javnoj televiziji...

Dakle, nije sporno da postoje oni koji ne žele vidjeti Hrvate u BiH kao konstitutivni faktor sa svim pravima koja pripadaju svakom narodu, ali je nedopustivo o tome šutjeti dok ne bude ugrožena vlastita osobna pozicija. Čović je, kao i Čolak, i tada postupio ne kao vođa već kao netko slab koga treba štititi narod. Čović je optužnicu protiv sebe za korupciju proglasio napadom, ne na njega, već na cijeli hrvatski narod. Želi li to reći da je se cijeli hrvatski narod mora braniti od optužbi za korupciju i primanje mita. Ili ga je već proglasio korumpiranim i lopovskim.

Agresivno lobiranje Dragana Čovića za ostanak na funkciji u koje je uključio sve koji su pristali sudjelovati u unaprijed uzaludnom poslu, Bariše Čolaka, predsjednika Federacije BiH Nike Lozančića, nekih ministara, savjetnika, dijela Katoličke crkve... samo su do srži ogoljeli moralnu mizeriju politike koju je vodio. Sve je bilo podređeno jednom njegovom cilj, ostati na funkciji i slobodi, ne vodeći ni on ni njegovo društvo računa o ugledu i interesima HDZ-a, ni institucijama vlasti ni samog hrvatskog naroda.

Marin ERCEG