Nakon što je pobijedio na izborima, predsjednik Mesić nije se u javnosti oglasio nijednom originalnom političkom inicijativom, što je možda bolje za njega, ali nije dobro za interese građana. Mesić, koji se u izbornoj kampanji predstavio kao političar s iskustvom Broja Jedan iz Alana Forda, ali i sa životnom energijom pripadnika mladeži SDP-a, ostavlja dojam površnog rutinera

Nakon što je pobijedio na izborima, predsjednik Mesić nije se u javnosti oglasio nijednom originalnom političkom inicijativom ili izjavom, što je možda bolje za njega, ali nije dobro za interese građana koji su ga delegirali na još jednu petoljetku na Pantovčaku. Mesić, koji se u izbornoj kampanji predstavio kao političar s iskustvom Broja Jedan iz Alana Forda, ali i sa životnom energijom pripadnika mladeži SDP-a, proteklih tjedana ostavlja dojam površnog rutinera koji bez velike volje istrčava svoju posljednju utrku. Ako se tako postavio na početku mandata, što nam nude godine koje slijede? Drugi je mandat predsjednik Mesić počeo godišnjim odmorom, a zatim su slijedili, kvalitetom više-manje upitni, međunarodni susreti. Primio je, u Zagrebu, iranskog predsjednika, upravo usred sukoba Irana i SAD-a zbog nuklearne energije, što Hrvatsku nije dobro prikazalo u očima zapadne politike. Otišao je u Izrael na otvaranje novog muzeja holokausta, te je ušao u sukob sa srpskim članom predsjedništva BiH. Na primjedbe o Jasenovcu odgovorio je klasičnom mesićevskom dosjetkom - kao da je riječ o izborima u Donjoj Pušći. U međunarodnim bi odnosima, čini se, Predsjednik trebao imati jasniji vokabular. Hrvatska, naime, ne treba zločine počinjene u njezino ime opravdavati time da su drugi, primjerice Srbi, činili svoje zločine u Srebrenici. Na tim je temama posve neadekvatno miješati kruške i jabuke te očekivati da te svijet razumije.

Posjet Bruxellesu, gdje je lobirao za nacionalne interese, predsjednik Mesić završio je bez rezultata. U razgovorima sa šefovima bruxelleske birokracije i NATO-a, Mesić je obaviješten da Hrvatska treba surađivati s Haagom. To je mogao saznati čitajući novine. Međunarodne veze koje ima u Europi pokazale su se slabe. Fantomsko prijateljstvo Mesića i francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca, primjerice, nije ni spominjano u žestokim hrvatskim lobiranjima u prvoj polovici ožujka.

Posljednji međunarodni susret predsjednika Mesića odigrao se prije nekoliko dana u pitoresknom Bizeljskom, mjestu uz slovensko-hrvatsku granicu, nedaleko od Zaprešića i Brežica. U restoranu »Šekoranja«, poznatom po punjenim telećim prsima, predsjednici Mesić i Janez Drnovšek dobrosusjedski su popričali, praćeni jatom savjetnika i novinara. Dogovorili nisu ništa, ali su zaključili da bi zaostale probleme trebali rješavati premijeri Ivo Sanader i Janez Janša. To smo znali i bez ručka u Bizeljskom, kao i da je Mesićeva inicijativa, izrečena još za prošlog mandata, o trojnom susretu predsjednika Italije, Slovenije i Hrvatske, propala. Sama ideja o susretu na mjestima gdje su između 1943. i 1946. stradavali Hrvati, Slovenci i Talijani - pred fojbama i logorima - činila se nevjerojatno naivna čim je izrečena. Inzistiranjem na takvom susretu dobili smo neželjenu reakciju iz Italije - utjecajni političari Nacionalnog saveza kritizirali su Hrvatsku zbog omalovažavanje talijanskog egzodusa iz Istre i Dalmacije te ga doveli u vezu s pristupnim pregovorima s Unijom. Jednom riječju, Mesić je zabio autogol. Susret u Bizeljskom ipak nije važan samo po tom vanjskopolitičkom gafu, pa ni po bizarnosti ideje da se i vanjska politika vodi po gostionicama i krčmama, što je praksa koju obično koristi za domaće goste. Mesić se, naime, u istoj krčmi 2000. susreo s tadašnjim predsjednikom Milanom Kučanom, i to je tada izgledalo simpatično. Bilo je neke koristi da se Mesić tada predstavi Slovencima kao prosječni hrvatski izletnik koji ide na teletinu, možda u društvu Silvija Degena, također Šekoranjina redovitoga gosta. Ali, pet godina kasnije štos je postao izlizan.

U poruci naciji, pročitanoj uoči 17. ožujka, objasnio je Hrvatima zašto bi trebali voljeti Europsku uniju, ali se nije upuštao u dublje analize odnosa EU-a i Hrvatske. U prošlotjednom se intervjuu Feralu predsjednik pak vratio na neke zvučnije točke svoje predizborne kampanje, ali je, nehotice, priznao kako je u prošlom mandatu slabo radio svoj posao. Mesić je ponovo ustvrdio da treba istražiti okolnosti oko nabave vojnih kamiona te financiranje izborne kampanje Jadranke Kosor. Dakle, zaoštravanje prema Sanaderu na potrošenim temama i lažnim dilemama, umjesto da, možda, zapita nešto važnije i aktualnije. Recimo, o radu policije, ili da se uključi u smirivanje nacionalnih netrpeljivosti u Plaškom. Posebice zato što su ga Pupovčevi Srbi podržali na izborima.

Govoreći o Franji Tureku, bivšem šefu POA-e, i njegovu špijuniranju haaških istražitelja, Mesić je istaknuo da nije znao o čemu je riječ. Tvrdi kako je tek iz novina saznao da su to haaški istražitelji! Teško je u to povjerovati. Prije bi se moglo reći da je to tema iz koje se Predsjednik ne može izvući čistih ruku. Sve je znao, ali se pravio da ne zna. Naročito ne zna podnijeti odgovornost i priznati grešku. Ipak, na nekim temama predsjednik Mesić neće zakazati. Uoči lokalnih izbora - koji su za dva mjeseca - najavio je pobjedu Milana Bandića. To je u redu - i Bandić je njemu vodio izborni stožer za Zagreb, pa što ne bi Mesić, čiji je posao ionako čisti protokol, vratio uslugu.