Premijer Ivo Sanader već se odrekao dvojice ključnih ministara, treći je na odlasku, zabrinjavajuće se klima stolica potpredsjednice Vlade, a ništa bolja situacija nije i s dva ključna HDZ-ovca u saborskim klupama. Nije loše za samo petnaest mjeseci obnašanja vlasti. I prilično ohrabrujuće dva mjeseca uoči lokalnih izbora.

Sanader očito nailazi na poteškoće tamo gdje se najmanje nadao. Pribojavao se natezanja s tankom većinom u Saboru, očekivao je snažan pritisak opozicije, ali na glavni problem ipak je naletio u vlastitim redovima. Urušila se kadrovska konstrukcija koju je teškom mukom izgradio, zavirujući iza svakog kamena u potrazi za kompetentnim ministrima. Pa je bio prisiljen čak postaviti Branka Vukelića na čelo sektora gospodarstva.

Kadrovska kriza prelila se i na suprotnu stranu Markova trga. Vladimir Šeks paraliziran je obiteljskom tragedijom, Luka Bebić, šef Kluba zastupnika, izgubio je utjecaj načet porazom na lokalnim izborima u Metkoviću. I što je još gore, Branimir Glavaš, Sanaderova isukana sablja, sve češće se okreće protiv svog šefa, javno mu prkoseći i nanoseći štetu svojim antihaškim istupima. I napokon, da stvar za Sanadera bude još gora, Jadranka Kosor sve više je marginalizirana u Vladi i stranci, pri čemu se ne može govoriti o uobičajenom marginaliziranju gubitnika predsjedničkih izbora.

Kosor je u samoj kampanji nanijela štetu imidžu Vlade, stranke i svog premijera. Šef izaslanstva Europske komisije Jacques Wunenburger proglasio je njezinu čuvenu izjavu o tome da ne bi prepoznala Antu Gotovinu da ga sretne na plaži jednim od tri ključna razloga zbog kojih Hrvatska nije započela pregovore s EU. To nije samo poništilo sav napor koji je Sanader uložio u lobiranje, već nanijelo štetu njegovu ugledu. Povrh svega, Kosor je tijekom kampanje unijela i razdor u vlastitoj stranci, kad je s nečuvenom nelojalnošću optužila Miomira Žužula da je svojom aferom "Imostroj" uništio njezine šanse za pobjedu na predsjedničkim izborima. Time se zamjerila i stranačkim kolegama, odnosno zabila jedan od posljednjih čavala u lijes svoje političke karijere. U život je može vratiti jedino pobjeda na lokalnim izborima u Zagrebu.

Naravno, kao pravi štreber recepata iz odnosa s javnošću, Sanader će i to kadrovsko osipanje pretvoriti u vlastitu pobjedu. Pokazat će svima da je spreman bez ikakva krzmanja odreći se nesposobnih ljudi, kazniti ih zbog propusta, makar se radilo i o najbližim suradnicima. To bi moglo dobro odjeknuti u javnosti, ali i u vlastitim redovima. Poruka potencijalnim mangupima sasvim je jasna: ako se šef stranke može odreći Žužula i Kosorice, kako se neće odreći nekog manje značajnog sljedbenika.

Idućih par mjeseci dat će odgovor na pitanje je li Sanaderova taktika bila uspješna. Ako relativno neokrznut prođe lokalne izbore, a neki pokazatelji već mu idu u prilog (poput Pulsove ankete prema kojoj HDZ osvaja tri dalmatinske županije), pa još u lipnju otpočne dugo očekivane pregovore s Europskom unijom, premijer će opet biti u sedlu, na vrhu pobjedničkog vala. Barem do jeseni, kad ministar financija Ivan Šuker započne s krojenjem državnog proračuna za iduću godinu.

No, čak i bez toga nije realno očekivati da bi Sanader mogao doživjeti pobunu u vlastitim redovima. Iako je lišen efikasne pomoći svojih pobočnika Šeksa i Žužula, jedina ozbiljna konkurencija njegovu autoritetu ionako je bio samo Andrija Hebrang, dok mu naizgled neposlušni Branimir Glavaš služi kao idealan alibi pred europskom i domaćom liberalnom javnošću: podržavajte Sanadera, ako ne želite da HDZ padne u ruke Glavašu.

Unatoč takvoj računici, na Sanaderovu premijerskom kontu ipak ostaje porazna činjenica da je u samo godinu dana izgubio dva ministra, s trećim na odlasku i potpredsjednicom "na ledu". Za usporedbu, njegov prethodnik Ivica Račan u četiri godine odrekao se jedino ministrice zdravstva Ane Stavljenić-Rukavine koja je podnijela ostavku zbog afere Baxter. Ostalim napadanim ministrima ostao je vjeran do kraja mandata. To govori nešto i o aspektu kojim se Sanader ne zamara previše dok čuva vlastitu poziciju - o lojalnosti.