Sanadera-diplomata potkopavaju upravo oni koji o EU govore s aspekta prosječno neobrazovane osobe, dok na drugoj strani indignirano reagiraju kada se netko drugi plete u njihovu struku

Iako je odgoda pregovora došla kao hladan tuš, nakon čega se temperatura digla do usijanja čak toliko da je zastupnik HSP-a u Saboru Miroslav Rožić izvalio egzotičnu bizarnost da bi se Hrvatska umjesto na EU trebala oslanjati u svojoj politici na Rusiju i Kinu, Sanaderova je diplomacija (osobna!) izvojevala značajnu pobjedu. Ta se značajna pobjeda očituje u presedanu kojeg je pokušao minimizirati Jean-Claude Juncker, luksemburški premijer i predsjedavajući Europskog vijeća. Juncker je izjavio da ovaj poseban slučaj ne smije biti viđen kao »model-presedan« za buduća proširenja. No, unatoč njegovim riječima, radi se baš o tome – o presedanu, na koji će se pozivati i oni aspiranti za članstvo koji će antešambrirati u Bruxellesu nakon nas, što će reći preostali izopćenici iz europske kompozicije, zemlje Zapadnog Balkana. Za taj je presedan zaslužan osobno Sanader sa svojom, hrvatskom verzijom »shuttle-diplomacije« (koja se inače spominje u diplomatskim leksikonima kao legitimni i efikasni model diplomatske akcije). Sanader je uspio ishoditi, nakon de facto odbijenice na Europskom summitu, da se o Hrvatskoj porazgovara nakon summita, na službenoj večeri. Kako je pokazao i Churchill svojom diplomatskom umješnošću, svjetski poslovi se ponekad mnogo efikasnije završavaju na diplomatskim banketima negoli na formalnim skupovima. Šteta što to nije shvatio pokojni predsjednik Tuđman pa je naivno šarao po salveti eksperta banket-diplomacije Paddyja Ashdowna...

Na tom je postsummitskom banketu donesena značajna odluka s dalekosežnim posljedicama, a to je da se u Hrvatsku uputi posebna radna grupa koja će ocijeniti stupanj suradnje Hrvatske s Haškim sudom. Haškoj tužiteljici je tako faktički oduzeta konačna riječ u pitanju procjene suradnje Hrvatske s Haškim tribunalom. To je važna odluka jer vraća centar odlučivanja u samu Uniju, u ad hoc tijelo nazvano »taskforce« – udarna skupina, koju čini klasična trojka EU (bivši, sadašnji i budući predsjedavatelj EU) proširena Javierom Solanom i Ollijem Rehnom.

Ključnu ulogu je u ovoj post-summitskoj, banketskoj diplomaciji odigrao slovački premijer Mikulaš Dzurinda. Zahvaljujući njemu EU se vratio na pravi put, što pokazuje kolika može biti uloga pojedinih zemalja članica neovisno o njihovoj veličini. To bi već moralo biti dovoljno da razuvjeri naše domaće euroskeptike o načinu djelovanja EU, gdje dominira još uvijek konsenzus u najdelikatnijim pitanjima, ali je individualna inicijativa itekako moguća i dobrodošla da ispravi neke loše implikacije neostvarenog konsenzusa.

Zbog toga je Sanaderov skok do Bratislave u samo predvečerje Europskog summita, a koji je nekima izgledao kao traćenje vremena na »minorne igrače«, dao dobre rezultate u koje su se slile i diplomatske inicijative Austrije i lidera Europske pučke stranke. Međutim, Sanaderova umješnost na diplomatskom polju ne može sakriti propuste njegovog drugog lica na domaćem planu. Sanader-diplomat je učinkovit, no Sanader-političar je šeprtljav.

Da bi pregovori doista otpočeli, potrebno je uvjeriti europske ober-inspektore da su svi dosadašnji propusti otklonjeni. Prvo, da su poduzete sve mjere da se otkrije sklonište odbjeglog generala; drugo, da su svi njegovi jataci sankcionirani zbog pomaganja u bijegu ili sakrivanju; treće, da su kažnjeni svi oni agenti POA-e, OA-e ili VOA-e i njihovi naredbodavci koji su tretirali istražitelje Haškog suda kao sumnjiva lica koja treba »obavještajno obrađivati»; četvrto, da s lica Hrvatske nestanu plakati koji slave Gotovinu a koje je i kardinal Bozanić s pravom osudio; peto, da dužnosnici HDZ-a ne daju više glupe izjave poput one Jadranke Kosor da ne bi ni prepoznale Gotovinu; peto, da konačno uveže i zaklama ono izvješće na 150 stranica o kojem Vlada govori s ponosom, a za koje Bruno Lopandić konstatira da se još uvijek nalazi u rinfuso-obliku; šesto, da se potrude da bar u državnim novinama kao što je Vjesnik ne budu objavljeni tekstovi poput onoga, nedavno, ugledne likovne kritičarke Vesne Kusin, koja u tekstu »Vježbanje Europe« pokazuje da ništa ne zna o EU i naravi europske politike, svodeći EU na Europu prošlosti što je klasična predrasuda i onog dijela neobrazovanog klera, o čemu je govorio u svojoj uskrsnoj poslanici i kardinal Bozanić. Sanadera-diplomata potkopavaju upravo oni koji o EU govore s aspekta prosječno neobrazovane osobe, dok na drugoj strani indignirano reagiraju (s pravom) kada se netko drugi plete u njihovu struku. Zajedno sa Sanaderom-političarem s licem Mr. Hydea, oni vrlo uspješno potkopavaju Sanadera-diplomata s licem Dr. Jekylla.