Pravda na kraju mora pobijediti, poručuje nakon oslobađajuće presude Anto Đapić, negdašnji, a po svemu sudeći i budući naš magistar pravnih znanosti. "Presuda bi trebala biti opomena svima koji se služe pravosuđem za politički obračun", rekao je - prema Hini - Đapić. U svom pravedničkom gnjevu stranački je nasljednik Oca domovine, Ante Starčevića, hrabro upro prst na posve određenu adresu - Državno odvjetništvo - optužujući ga za "montiranje političkog procesa". Bajića "i potčinjene" ovaj političar u više nego vidljivom usponu, ukorio je zato što "nisu navrijeme povukli neutemeljenu optužnicu"".

No udruživanje dijela parlamentarne frakcije HSP-a poradi izrade falsifikata otkrio je Pravni fakultet, a ne Uskok! A revnosni sudac Robert Pešutić skidanje zastupničkog imuniteta od Sabora tražio je i dobio čak dva puta… Na pitanje zašto se s ovako jasnim predmetom petljalo šest godina da bi presuda bila donijeta samo mjesec dana prije zastare, odgovor je dalo obrazloženje oslobađajuće presude: '… Velik dio znanstvenih radova na našim sveučilištima je prepisan pa nitko zbog toga kazneno ne odgovara." Pešutiću je, ustvari, trebalo samo šest godina da izvede pred sud svu hrvatsku akademsku zajednicu!

Takva je efikasnost i u pravno razvijenijim porecima rijetka… Da, temeljitost je ovoga suca još početkom devedesetih postala čuvena: pri svakom susretu sa zamjenicima općinskog državnog odvjetnika mladi je Pešutić bilježio sve što se u njihovu govoru činilo kao odstupanje od hrvatskog književnog standarda… O temeljitosti je, dakle, riječ, ne o političkoj zloupotrebi kao u Odvjetništvu… Očito, splitsko je sudstvo - bar oni istaknutiji suci poput Grbavca, Lozine, Pešutića… - izborilo već toliki stupanj autonomije da je odcjepljenje od šireg euro-hrvatskog pravosudnog okruženja samo pitanje dana.