Viktor Lenac", nekada uspješno riječko brodogradilište, propalo je zbog pogrešnih procjena vlastita menadžmenta i traljavosti svjetskih bankarskih institucija. Stečaj koji je otvoren koncem 2003. godine državu je stajao milijune kuna, dio radnika ostavio bez posla, a dodatnih tisuću kooperanata bez angažmana. To je prava istina o sudbini tvrtke koja je posljednjih nekoliko godina punila udarne termine i naslovne stranice domaćih medija. Onu političku (s)krojit će ovih dana saborsko Istražno povjerenstvo, koje je tijekom posljednjih šest mjeseci pokušalo rasvijetliti okolnosti izdavanja državnih jamstava brodogradilištu na čijem se čelu nalazio dugogodišnji prijatelj bivšeg premijera Damir Vrhovnik.

Zaključci koje će parlamentarni istražitelji predložiti Saboru, nema sumnje, odražavat će političku prizmu HDZ-ove većine u Povjerenstvu, no, nakon saslušanja desetaka svjedoka i pretresanja tisuća stranica dokumenata, teško će se moći isforsirati teza o prijateljstvu koje je presudilo u financijskim injekcijama jednoj privatnoj tvrtki. Upravo njome se argumentirala potreba za osnivanjem ovoga tijela; šest mjeseci poslije na tome, prema posljednjim informacijama, neće inzistirati ni sami HDZ-ovci.

Sliku o idili koja je vladala između njega i bivšeg premijera, na samom je početku srušio sam Vrhovnik. Svoga "bivšeg prijatelja" Ivicu Račana, bez pretjeranog krzmanja i ne birajući riječi, ocijenio je glavnim krivcem za "Lenčevu" propast. U završnom svjedočenju otišao je čak i korak dalje: Račana je okarakterizirao ekonomskim analfabetom koji je žezlom politike presuđivao gospodarstvu, a Slavka Linića "čovjekom koji nikada u životu nije radio ozbiljan posao". I tu je priča stala, bar što se izdavanja državnih jamstava tiče. Javno čerečenje nekadašnjeg prijateljstva (Vrhovniku, dakako, dužni nisu ostali ni Račan ni Linić) otkrilo je golemu količinu međusobnog razočaranja čovjeka kojega je Račan na početku svojeg mandata zvao za ministra, i premijera kojemu je njegov bivši prijatelj postao golemi politički teret. Dovoljno za zabavu publike, ali nedostatno za dokaz o njihovoj sprezi na isisavanju državnog novca.

Od devedesete do danas hrvatske su vlade, naime, domaćim brodogradilištima na ovaj ili onaj način "darovale" ukupno milijardu i 600 milijuna dolara. Račanov kabinet u toj je svoti sudjelovao sa 600 milijuna, a "Lenac" je dobio državna jamstva za ukupno 38 milijuna eura. Prvi kredit, u visini od 22 milijuna eura, iskorišten je 2002. za spas brodogradilišta od stečaja nakon raskida ugovora o preinaki danskog broda "Kraka". Drugi, od 16 milijuna eura, ishođen je u siječnju 2003. godine za drugu fazu investicija kojim je "Lenac", iz remontne, želio izrasti u tvrtku koja će graditi brodove.

Famozni "Dok 11" trebao je poslužiti upravo za tu svrhu, a investicija u njega očito je — pokazao je kasniji razvoj događaja — bila prevelik zalogaj za Vrhovnika i njegove strane suvlasnike. To više što su investicijski fond Svjetske banke i njemačka razvojna banka, koji su na početku stali iza ovakve ideje, tromošću vlastite administracije investiciju od samoga početka drastično usporavali. Slom brodogradnje koji se u međuvremenu dogodio na europskom tržištu (i iz kojega su dalekoistočni tigrovi koji brodove grade na suhim dokovima položenima na livade izišli kao superiorni pobjednici) dotukao je "Lenčeve" snove o regionalnom divu u brodogradnji, a čitav projekt odveo daleko s onu stranu isplativosti. U zaključke bi se tako — navodno na inicijativu samoga predsjednika Povjerenstva Ante Đapića — mogla ubaciti ocjena o neracionalnom Vladinu gospodarenju državnim jamstvima, no ona se, ruku na srce, jednako može primijeniti na "Lenac", kao i na ostala domaća posustala brodogradilišta.

No, to ne znači da je Povjerenstvo utrošilo šest mjeseci proračunskog novca samo u rušenje vlastite teze. Ono je — i zbog toga mu valja odati priznanje — prvo tijelo koje je uspjelo do u detalje razotkriti model pretvorbe u kojoj su bivši komunistički direktori preko noći postali većinski vlasnici svojih tvrtki. Ovakva transformacija i za radnike i za državu bila je puno manje stresna od kutleraja koji je u ratnim godinama harao domaćim gospodarstvom, no ne i lišena gorkoga okusa toliko karakterističnog za tranzicijski "ćušpajz" kojem je nakon pada komunizma bio izložen ovaj dio Europe.

Vrhovnik je, naime, u prosincu 1992. s vodećim menadžerima "Lenca" sklopio ugovor o kupnji dionica tvrtke po povlaštenoj cijeni, s popustom od pedesetak posto. Jedna od njegovih klauzula nalagala je da, ako ostali Vrhovniku u roku od sedam dana ne uplate određenu svotu novca, dionice prelaze u njegovo vlasništvo. Početkom 1993. Vrhovnik je dočekao prvu skupštinu dioničara s većinskim paketom u svojim rukama. Kada je otplatio kredite, dio dionica je prodao venecijanskom brodograditelju Giancarlu Zacchellu i ostalim stranim ulagačima. Po višestrukim nalazima revizije i Državnog odvjetništva, pretvorba je provedena u skladu sa zakonom (što će izazvati HDZ-ovca Branimira Glavaša da oštro prozove ove institucije za spregu u pljački državne imovine), a dionice "Lenca", kao dokaz transparentnog poslovanja, uvrštene su i u prvu kotaciju Zagrebačke burze. De jure, sve je čisto. De facto, stranci su postali vlasnici dionica po povlaštenim cijenama.

Povjerenstvo je (raz)otkrilo i šlamperaj kojim se država odnosila prema pomorskom dobru, i on će sigurno naći mjesto u njegovim zaključcima. Državna birokracija u početku nije ni dopuštala pomisao da se dio pomorskog dobra na kojemu se nalaze "Lenčevi" dokovi isključi iz privatizacijske mase, svjesni da bi to višestruko umanjilo njegovu vrijednost. HDZ-ova je Vlada 1999. s Vrhovnikom potpisala ugovor koji omogućuje upisivanje hipoteke na pomorskom dobru, i tu je čitava priča o nezakonitom uknjiženju pala u vodu.

Vrhovnik je svoje poslovanje "pokrio" realnim papirima. Nerealnima su ostale tek njegove nabujale poslovne ambicije koje su "Lenca" na koncu i stajale surove stečajne sudbine.

"Bankarska tajna", sada već znamenita rečenica kojom je direktor Raiffeisen banke Zdenko Adrović odgovarao gotovo na sva pitanja članova Istražnog povjerenstva za "Viktor Lenac", otvorila je novu zakonodavnu dilemu: s jedne strane, Zakon o istražnim povjerenstvima nalaže da pred ovim tijelom ne postoje nikakve tajne, dok Zakon o bankama čak i zatvorskim kaznama zaprječuje otkrivanje poslovne tajne. Jedna od njih su i podaci o uplatama na devizni Vrhovnikov račun 1992. i 1993. godine.