Robert Pešutić ogolio je hrvatsko sudstvo do kosti. Svaka nova riječ napisana o sucima i nefunkcioniranju pravne države je suvišna. On je obrazloženjem presude Đapiću zabio zadnji čavao u lijes hrvatskog pravosuđa, pročitavši, otprilike, nešto ovako: "Anto je prepisao rad, ali što to ima veze kad ga je prepisalo i tisuće drugih". Istom logikom, sve ubojice koje su smaknule nekoga, a nalaze se na slobodi - amnestirane su, ili, još zornije, ubojica koji se nađe pred sudom treba biti oslobođen jer je takvih kao on na slobodi puno, a nije im se dogodilo ništa. U vrijeme čitanja presude "magistru", u tijesnoj sudnici, nasuprot, djelovalo mi je, ukočenom i preplašenom Pešutiću, nagurali su se novinari i gotovo cijeli vrh HSP-a odjeven, naravno, u crno. Imao sam dojam da su Đapićevi suradnici bili tu da nešto ne bi krenulo po zlu, da se Pešutić kojim slučajem ne bi okuražio odmjeriti kaznu Anti. A Anto ko Anto: on je, veli, žrtva političke urote, njemu se pet godina izrugivalo, a nije on jedini malo prepis’o. Dobro je konstatirao Boris Dežulović u jednoj kolumni: na kraju su ionako uvijek samo Srbi i novinari krivi za sve! S druge strane, kad promislim da je Primorčev sin za smrt dviju djevojki koje je pregazio automobilom vozeći bez dozvole dobio samo dvije godine, zar je čudno što je gosn. Anto za "neki tamo rad" oslobođen svake krivnje?