Nepobitno je da je magistarski rad predsjednika HSP-a i saborskog zastupnika Ante Đapića najvećim dijelom prepisan. Prema sudskoj presudi kojom je to potvrđeno, to istodobno ne znači da tu ima ikakvog lopovluka, jer je prepisivanje navodno »uobičajena praksa u pisanju magisterija na Pravnom, ali i drugim fakultetima«. S takvim je skandaloznim obrazloženjem, naime, sudac splitskog Općinskog suda Robert Pešutić oslobodio kaznene odgovornosti Đapića i njegovog mentora, profesora splitskog Pravnog fakulteta Borisa Kandarea. Olakšavajuća je okolnost za Đapića bila što mu je Kandare velikodušno oprostio prepisivanje iz njegovih radova. Koje li slučajnosti da se kontinentalac iz Panonske ravnice odlučio za magisterij iz Pomorskog prava baš kod Kandarea koji je u to vrijeme bio visoki dužnosnik HSP-a i saborski zastupnik te stranke.

Na nečuveno obrazloženje presude reagirali su samo novinari. Zbog izostanka bilo kakve reakcije prvenstveno splitske, a i šire akademske zajednice moglo bi se pomisliti da je sudac u pravu i da je prepisivanje sasvim uobičajena praksa u izradi magisterija. Kaznena odgovornost bila bi izgleda sasvim očigledna da se radilo o krađi, prijevari, zloporabi ovlasti, poticanju na zaloporabu ovlasti ili falsifikatu da je objekt sudskog odlučivanja bio automobil, ugovor ili novac, ali ne i kad je u pitanju magisterij. Kao da krađa auta i znanstvenog rada nije samo krađa? Nemoralnost takvog postupka ne može, stoga, oprati niti jedna sudska odluka. Neosporno je pravo suca utvrditi da nema pravnog osnova za kažnjavanje, ali je krajnje sporno može li obrazloženjem svoje odluke najširoj javnosti, osobito mladima, sadašnjim i budućim akademskim građanima, pa i svojim budućim kolegama sucima slati pogubnu poruku »Prepisujte, bit će vam oprošteno«. Barem na sudu. Sudska presuda trebala bi biti pravedna, ali i moralna. Ona koja dovodi u pitanje elementarne društvene vrijednosti poput poštenja – sigurno nije.

Đapićevo slavodobitno uživanje u presudi i njegova pohvala neovisnosti hrvatskog pravosuđa kratkog su dometa. Najbolje to potvrđuje i njegova izjava da će se dogovoriti s Fakultetskim vijećem o sudbini svog magisterija i o tome hoće li sporni magisterij popraviti ili će napisati novi. Možda mu dogovor i uspije premda bi zbog plagijata onome tko se to usudio zauvijek ostala zatvorena vrata europskih sveučilišta. Ali daleko je još nama Europa. Takvo pomirljivo rješenje nije mu palo na pamet u proteklih pet godina otkad je pokrenut kazneni postupak i potom oduzeta magistarska titula. Umjesto priznanja i isprike za neakademski postupak cijelo vrijeme je izigravao žrtvu jer je, kako je tvrdio, to bio politički progon. Kakav je to politički progon kada ni on, ni stranka kojoj je na čelu, kao navodne mete progona, ne samo da nisu pretrpjeli nikakvu štetu već im je popularnost u stalnom porastu. Nije to smetalo da Đapić osvoji još jedan zastupnički mandat, a stranka još više zastupničkih mjesta. Možda stoga problem nije ni u Đapiću, ni u sucu Pešutiću, već u društvu koje prepisani magisterij uopće ne doživljava kao društveno zlo. Birači su amnestirali Đapića prije suda.

Čak ako Đapić dobije i spor na Upravnom sudu, što je lako predvidivo s obzirom na nedavnu presudu kojom su poništene odluke riječkog Sveučilišta i Medicinskog fakulteta o oduzimanju doktorske titule Borisu Mlinariću, to mu magisterij ne može vratiti. Akademska pitanja mogu se riješiti samo unutar akademske zajednice. Nakaradne sudske odluke tome ne pomažu, ali štete ugledu akademske zajednice. Jer kako je nedavno ustvrdio rektor riječkog Sveučilišta, akademik Daniel Rukavina, u povodu presude u korist Mlinarića, sudstvo ne utvrđuje je li nešto znanstveno ili nije. To mogu samo nadležna vijeća koja su negativno ocijenila Mlinarićev doktorat, odnosno oduzela Đapiću magisterij.