Za liječnike i pacijente danas je Dan D, jer će se tek u bolnicama uvjeriti hoće li štrajkati ili će biti liječeni. Baš kao što jedni imaju pravo obustaviti rad ako se legalno bore za svoja socijalna prava, tako drugi imaju pravo na svoje zdravlje. No nitko nema pravo ucjenama istjerivati ono što mu pripada na teret onog drugog.

Nakon što je predsjednik liječničkog sindikata Ivica Babić zaprijetio kolektivnim otkazom Ugovora o radu to jest napuštanjem posla tri tisuće ili više bolničkih liječnika (!?), što bi valjda u konačnici trebalo rezultirati masovnim pomorom bolesnika, jasno je da se ne ide u štrajk već u rat u kojem se ne biraju sredstva. Glavni motiv takvog zaoštravanja nisu plaće vrhunskih liječnika, za koje će svaki benevolentni građanin ove zemlje reći da su premale, jer 10 % povećanja ostavlja prije mogućnost za dodatne pregovore nego li za štrajk kao njegovu produženu ruku. Iza njega ne krije se niti želja za poboljšanjem uvjeta rada i stručnim usavršavanjem, jer bi i jedno i drugo trebalo biti u konačnici usmjereno na dobrobit pacijenata. Moralan čovjek, štoviše intelektualac, nikada ne bi pristao da se njegova »bušta« puni otkidanjem i uštedama na račun zdravlja najugroženijih, što je već i sada na djelu.

Babić i drugovi krenuli su na put s kojega nema povratka, pa se valja zapitati što će se zbiti ako se i oni koji trebaju njihove usluge postave jednako radikalno. Hoće li, primjerice, doći do fizičkih obračuna ako neki roditelj bude jednako tvrdoglavo inzistirao da liječnik u štrajku pregleda njegovo dijete? Može Babić svome štrajku tepati da je efikasan jer se izvodi po »izraelskom modelu«, može masovne otkaze liječnika državi obrazlagati primjerom koji se dogodio u Nizozemskoj, no mi živimo i radimo u okvirima koji se zovu Hrvatska. I u toj se Hrvatskoj niti jednom sloju društva, niti jednome cehu, niti jednoj profesiji ne može i ne smije dopustiti ekskluzivno pravo da egzistira kao da je u Izraelu i da se ponaša kao da je među vjetrenjačama. Da su Babiću prvenstveno na pameti sindikalni interesi, onda bi razvio svoj, hrvatski model borbe za njih. Budući da se iza brda valjaju neke druge ambicije, prije svega političke, jer štrajk će u krajnjoj liniji destabilizirati ionako ranjivu Sanaderovu vladu koja muku muči i s novcem za umirovljenike te vraćanjem povjerenja zastupnika srpske nacionalnosti, kao i s europskim pregovorima koje unutarnja nestabilnost može samo još više odgoditi, štrajk se umata u međunarodni celofan.

No, zašto onda liječnici nisu najprije štrajkali bezbolno po pacijente, zašto nisu nakon posla u bijelim kutama i s transparentima izašli na ulice, kao što se to radi u Europi? Otkud toliko sljepilo među njima za posljedice i koje je to ljepilo koje ih je povezalo u monolitnu poslušnost prema Ivici Babiću. To što je on najbolji između njih, pa šutnjom poručuju: »Svi smo mi Ivica Babić!«?