Promet nekretninama, sam po sebi, uvijek i svugdje sasvim je dobrodošao, jer se njime ostvaruje interes ne samo dviju ugovornih strana već moguće i onaj opći društveni. Pogotovo tamo gdje je već odavno "suša" i gdje, gotovo kao kiša, počne najednom "padati" novac. I bez obzira na to je li samo "roska" ili obilato "kiši", donosi ne samo osvježenje već i nadu u sutrašnju dobru žetvu. Problem nastaje tek kad se kiša pretvori u povodanj, kad stvori poplavu koja sve na svom putu uništava, ili kad poput grada potpuno utuče i ono što je jedva uzgojeno. Ali, i velike vode, ako ih se predvidi, umjesto štete mogu donositi korist, bilo da naplavljuju žedna polja, daju struju ili stoje kao pričuva za "teška vremena". Treba samo misliti unaprijed, pogotovo stoga što ni sve nekretnine nisu iste. Kuće, po mišljenju nekih, možda čak i nisu prave nekretnine, jer ih se može porušiti. Sudeći po današnjem trendu u Hrvatskoj, pogotovo one koje su bespravno sagrađene. Zapravo, jedino su zemljišta stvarna nekretnina, ali značajno različitih vrijednosti. Kako danas stvari stoje, ljudima nije toliko stalo do sadnje maslina ili novih vinograda, koliko do gradnje kuća. Naravno, to predstavlja blagodat ne samo za vlasnike zemljišta već i za ljude moga i pridruženih mu graditeljskih zvanja. Dakako, izgradnja bi trebala pridonositi i ekonomiji države ali, kad se novac giba, puno toga usput uskomeša, pa čovjek lako izgubi orijentire.

Kao što se nekima u Europi na neki način već dogodilo. I oni su nekad bili prirodno lijepi i djevičanski kao u raju, ali su zaboravili na pouku o Adamu i Evi, zmiji i jabuci. Napasti nije lako odoljeti, pogotovo kad ti se predstavi u poželjnom obliku. Poput zarade u posredovanju prometa nekretnina, a što potvrđuje činjenica da je na oglasnim stranicama NN-a u samo tri dana objavljena registracija čak 50 novih tvrtki čija je djelatnost "poslovanje nekretninama". Temeljni kapital ni u jednom slučaju nije veći od dvadeset tisuća kuna, a član uprave, odnosno likvidator, gotovo u pravilu nije hrvatski državljanin. Ako zanemarimo četiri tvrtke sa sjedištem u Zagrebu, sve ostale imaju adresu u gradovima i općinama koje se nalaze u zaštićenom obalnom području, i to u rasponu od Baške Vode do Šibenika. Iz ove činjenice se lako može zaključiti da je interes inozemnih kupaca u ovom trenutku fokusiran na srednju Dalmaciju koja je u ovom trenutku, zahvaljujući autocesti, puno je bliža Europi i zato više zanimljiva. Ali, to ne znači da su drugi prostori hrvatskog priobalja kupcima iz svijeta manje interesantni, nego, možda, da je tamo "posao s nekretninama" uglavnom dovršen.

U prvom valu prometa nekretnina profit se očituje isključivo u onome što on sam po sebi donese. Koliko je namjena zemljišta tržišno zanimljivija, toliko je i cijena četvornog metra moguće veća. Kako cijene zemljišta streme nebu, naklonost planera i lokalne vlasti vrlo je važna. Ako i izostane, ipak ne mora sve biti izgubljeno. Tada slijedi manja ili veća bitka za status građevnog zemljišta, a iskustvo pokazuje da je ubojitost novca tolika da joj krhki obrambeni mehanizmi morala i profesije teško mogu odolijevati. Za ljubav je dovoljno dvoje, a za preljub barem troje. Nakon toga nastupa drugi "ešalon" kupaca, poduzetnika koji kupuju da bi gradili i sagrađeno odmah dobro prodali. Oplode novac i odu, što me podsjeća na film "Zavedena i ostavljena", sa Stefanijom Sandrelli u glavnoj ulozi. Zato i nailazimo na obeščašćene prostore koji su "pali" na račun obećanja o gradnji hotela s četiri i pet zvjezdica, umjesto kojih su sagrađena primitivna vikendaška naselja nad kojima su samo zvjezdice vedrog neba. A kupci trećeg kruga, oni koji bi gradili i sagrađeno koristili, za sada su u Hrvatskoj rijetka pojava. Jer, da bi vezali dio svoje sudbine uz tuđu, mora postojati dovoljno sigurnosti ili hrabrosti, a u svakom slučaju poduzetnosti i dalekovidnosti.

Silina prometa nekretninama u Hrvatskoj već do sada je proizvela određene štete u prostoru, srećom dovoljno velike da pozore na opasnosti koje nedovoljno kontrolirana izgradnja sobom donosi, ali isto tako samo srećom dovoljno male da ne ugroze vrijednosti cjeline hrvatskog, u prvom redu turističkog, prostornog potencijala. Hrvatska je svojim Ustavom pokazala zrelost i snagu da demokratsko odlučivanje spusti do najnižih razina lokalne samouprave, ali bi morala pokazati i zrelost uzora mnogih europskih zemalja da nekima, na toj najnižoj razini, ne prepusti i odlučivanje važno za cijelu državu. Europska iskustva za Hrvatsku su dragocjena, pogotovo u trenutku kad se priprema za svekoliko sjedinjenje s njom. Zato Hrvatska mora sačuvati svoje esencijalne vrijednosti kako bi ih kao "dotu" donijela sobom u Europu. Svijetu je općenito stalo samo do ovakvog hrvatskog prostora kakav je danas, a ne onakvog u kakvog bi ga eventualno pojedinačni investicijski interesi pretvorili. Jer, svima je stalo da negdje nađu nešto što nemaju a rado bi imali, a ne ono što im je već poznato. Kad bi svi gradovi bili Pariz, komu bi Pariz bio zanimljiv? Zato promet nekretninama u Hrvatskoj treba shvatiti kao dobru investicijsku šansu na dužu stazu.