Ne znamo je li tragedija ili farsa, ali pačja škola zasigurno jest: desetljeće poslije Daytona i pet godina nakon što su »nenacionalističke« vlasti u Hrvatskoj i BiH navodno odmijenile šovinističke, predsjednik Republike iznova upozorava na najosnovnije – da nam je nužno suočiti se istinom o ratu u BiH, da se u poslove susjedne države ne smijemo miješati, te da BiH Hrvatima domovina nije Hrvatska, nego BiH. Kao da se od 2000. baš ništa nije promijenilo.

Možda se poruke što ih je izrekao predsjednik Mesić na jučerašnjem oproštajnom susretu s veleposlanikom Zlatkom Dizdarevićem kome mogu pričiniti prigodnim preuveličavanjem jer dramatičnih svađa sa BiH već odavna nema, no takvo što zaključit će samo površan promatrač. Jer, da odnosi Hrvatske i BiH nisu ništa drugo do dugogodišnje uzajamno kurtoazno osmjehivanje duboko nepovjerljivih susjeda, pri čemu onaj krivlji svoje grijehe i dalje potajno smatra vlastitim zaslugama, posljednjih su dana iznova posvjedočile izjave službenoga Zagreba i emisije HTV-a, televizije kojoj u ovoj prigodi itekako pristaje metafora »katedrale hrvatskog duha«.

Za istinski dobre odnose među državama, naime, ne može biti dovoljno samo potpisivati međudržavne sporazume. Nužno je razjasniti povijest i priznati što se uistinu dogodilo. U odnosima Hrvatske i BiH to je naročito važno, jer nam se poslijeratna stvarnost – to je već dugo očito – gradi na trulim temeljima: prešućivanju, nepriznavanju, nijekanju, reinterpretiranju. A cjelokupni hrvatski politički establishment – uza značajnu iznimku predsjednika Mesića – ne samo da ne pokazuje ni najmanju volju da to promijeni, nego uporno ustraje u proizvodnji stereotipnih falsifikata, pretvarajući time cijelu naciju u beznadnu pačju školu hrvatskih tlapnji o BiH.