Slobodna Dalmacija: 13. 04. 2005.

O bogovima i pacijentima

Davorka BLAŽEVIĆ

Pravo na štrajk zajamčeno je svima, pa i njima. Liječnicima. I ako ni u čemu nisu u pravu glede svoga najnovijeg "izraelskog modela" selektivnog rada s ograničenim djelokrugom, jesu u pogledu ocjene da su u konzumiranju toga prava diskriminirani u odnosu na sve ostale struke. Ne toliko zbog (sudske) zabrane štrajka, koja je ionako diskutabilna s obzirom da nije ni pravomoćna ni izvršna, te predmnijeva poček isteka žalbenog roka i pravorijek Vrhovnog suda, a to akciji liječničkog sindikata otvara čak 15-dnevni mogući rok trajanja, nego ponajviše zbog generalnog odijuma koji izaziva njihovo "sabotiranje" redovitog rada kao neetičan i neodgovoran čin, izravno u sukobu s Hipokratovom zakletvom na koju su prisegnuli.

Njihov štrajk "boli" najviše. A čak mu ni sud ništa ne može... Formalno gledajući, može se dogoditi da bude proglašen nezakonitim, a da se de facto ipak nesmetano provede. Eventualne konzekvencije za sindikalne čelnike (organizatore) nakon akcije, ne mogu kompenzirati štetu koju bi kroz možebitno dvotjedno apstiniranje od punih radnih obveza štrajk liječnika proizveo. Najmanje bi to bila satisfakcija onima koji nisu dobili pravodobnu zdravstvenu uslugu za koju državi plaćaju doprinose, pojačane i dopunskim osiguranjem. Ne dao Bog većeg zla...

I uz masovnu liječničku homogeniziranost, u hrvatskim se bolnicama ipak radilo. U manjem opsegu, s naglaskom na opserviranje hitnih pacijenata. A "izvanrednim okolnostima" prilagodili su se brzo i građani, računajući da je bolje ostati kod kuće jer im se "posao ne isplati".

Zašto liječnike tretiramo drukčije nego druge? Zato što u percepciji prosječnog čovjeka oni koji odlučuju o životu ovozemaljski su bogovi pred kojima se svi klanjaju. Hipokratova zakletva ovaj je poziv definirala kao nagradu. "Od korisnih umijeća nijedno ne pruža takvu pomoć kao liječenje. Ono pomaže kada nikakvo bogatstvo ni moć ne mogu više koristiti. Uspomena na dobro djelo", govorili su obdareni mudrošću, "vrjednija je od materijalne dobiti." No, ta je etika imanentna jednom davnom vremenu. Današnja polazi od premise — ako je ljudski život najveća vrijednost, koja je cijena primjerena za njegov spas? Utoliko, liječnik uvijek može naći dostatno argumenata za tvrdnju kako je potplaćen. Komparira li se s pravosudnim djelatnicima koji su svoj privilegirani status iznudili arogancijom nezasluženo zaštićene kaste čiji apetiti rastu razmjerno povećanju broja neriješenih predmeta, tada pogotovo!

No, imaju li liječnici pravo svoje zahtjeve radikalizirati do prijetnje kolektivnim otkazima, kao što su to primjerice učinili slavonskobrodski? Takav egzemplarni egocentrizam nespojiv je s humanističkom naravi njihove profesije. Uostalom, budimo realni. Kod nas liječnici minimalno primaju 8-10 tisuća kuna mjesečno bez dodataka (dežurstva, prekovremeni rad itd.). Pače, sve omraženiji predvodnik HLS-a Ivica Babić navodno je prošlog mjeseca u kućni budžet inkasirao više od 16 tisuća kuna (bez ijednog dežurstva). Ali za tog uznositog liječnika valjda ni 16 tisućica nije dovoljno dostojanstveno. Jerbo se štrajkom prvorazredno brani ugled i dostojanstvo hrvatskih liječnika.

Tričavih 10 posto što ih je nedavno Vlada odobrila ekskluzivno Hipokratovim priseznicima (od 500 do 900 kuna) samo vrijeđa njihov prenapregnuti ponos. Od resornog ministra Nevena Ljubičića, medijskom pažnjom opijeni Babić vjerojatno očekuje ispunjenje zahtjeva mađioničarskim trikom. Nema uzmaka! A hrvatski "medicinari", pišu neki mediji, znatno su bolje plaćeni i od kolega u pojedinim zemljama članicama EU-a (novopristiglim). Navodno je osnovna plaća liječnika u Mađarskoj 800, u Poljskoj 420, Latviji 320 eura... a u Hrvatskoj 1650 eura. Ergo, liječnici možda nisu adekvatno plaćeni s obzirom na odgovornost i težinu posla kojim se bave. No, dok se njihove bušte pune iz državnog proračuna, ne mogu pretendirati da oni budu realno, a sve ostale struke nerealno valorizirane.

Naime, što o dignitetu struke mogu reći srednjoškolski profesori (s deset godina staža i 4100 kuna mjesečne plaće), carinici (VSS, deset godina rada i 4300 kuna), policajci (s manje od tri tisuće) ili nesretni umirovljenici (kojih gro prima ispod dvije tisuće mjesečno) itd. Možda bi trebali ucjenjivačkim pritiskom na Vladu jednostavno blokirati funkcioniranje sustava? Zašto se liječnici, ako nisu zadovoljni proračunskom plaćom, ne odlučuju za privatnu praksu? Što je s onima koji godinama prakticiraju rad na crno, uskraćujući državi porez, a istodobno Vladu ucjenjuju štrajkom u državnim ustanovama? Kako tretirati "običajno pravo" prihvaćanja "darova" od pacijenata, pa čak i kada je izvjesno da im ne mogu pomoći? Gospodo, ako već idete u rat, morate računati i s "kolateralnim žrtvama".