Istovremeno dok Vlada ratuje s Hrvatskim liječničkim sindikatom (HLS), oglasili su se novi »obespravljeni«. Carinski sindikat dao je Vladi ultimatum na rok od 30 dana: ili će im plaće porasti za 20 posto ili će štrajkati. Sindikat znanosti ne prijeti doduše štrajkom, ali »arogantnim i sebičnim liječnicima« te Vladi pod nos stavlja plaće znanstvenika, podsjećajući ih da njihov posao, odnosno doprinos društvu, nije ništa manje odgovoran od liječničkog. Za sada ih se, međutim, pušta da samo pričaju. Reakcije će uslijediti »kada za to dođe vrijeme«.

U sjeni ovih obračuna »velikih« svoju pak pravdu pokušavaju istjerati i oni »mali«, bivši radnici talijanske tvrtke »Coopcostruttori« koja je gradila tunel Mala Kapela. Talijani su zbrisali ostajući dužni na sve strane, između ostalog i radnicima koji nisu primili nekoliko plaća. Zato je ministar Božidar Kalmeta bio prisiljen saslušati ih i obećati im pomoć u rješavanju problema, iako formalno država nije ta koja bi trebala podmiriti dugove.

Vladi nije lako. Svi traže svoje, a proračun je takav kakav je. No, vrlo je lako registrirati da unatoč verbalnom čvrstom stavu u odnosu na sva potraživanja, hrvatska izvršna vlast ipak rabi nijanse zavisno od toga tko je »potražilac«. Primjerice, ministar Neven Ljubičić bio je neobično oštar u osudi štrajka liječnika, poduzeo je i zakonske mogućnosti da ga spriječi, ali svejedno nije dopustio da se pomisli kako smatra da će liječnike trebati dovesti u red. Štoviše, jasno im je poručio da i oni liječnici koji budu štrajkali neće snositi nikakve konzekvence, tvrdeći da će odgovarati »huškači« na štrajk. Mete su, dakle, Ivica Babić i čelništvo HLS-a odnosno njegov štrajkaški odbor.

S druge strane, ministar Kalmeta bio je manje obazriv. Iako još uvijek u granicama »pristojnosti«, obećavši da će plaće biti isplaćene, poručio je radnicima da je »prekidanje radova neprihvatljivo jer je tunel Mala Kapela od nacionalnog interesa za državu pa se to ne može dopustiti«, dodajući da je svaka akcija u tom cilju na štetu i Vlade i radnika. Drugim riječima, radnici strpite se ali i ne pomišljajte na štrajk jer u protivnom nećete dobiti plaće, a radovi će malo kasniti dok ne nađemo zamjene za vas.

Ovo ekvilibriranje, međutim, ne može sakriti činjenicu da Vlada jednostavno nema razrađene posebne politike koju god djelatnost dotaknemo. Nesređeno stanje u zdravstvu, naime, samo otvara prostor liječnicima da traže ono što ih navodno pripada. Ne žele se dati podaci o ukupnoj sumi koja se izdvaja za plaće u zdravstvu (kao da taj novac nisu uplatiti građani kojima se onda moraju podnositi računi), nema pravih odgovora na pitanja koji je glavni uzrok velikih troškova, gdje se može uštedjeti, a gdje još potrošiti, što za svoje novce mogu dobiti zdravstveni osiguranici, kako tretirati pacijente i kakvu im uslugu pružiti, koliko je korumpirano zdravstvo i kako tomu doskočiti, ukratko, neregulirano je masu pitanja koja bi konačno ovu djelatnost trebala dovesti u red. U takvom okruženju, naravno, može se politizirati do mile volje, i u Vladi i u HLS-u, može se međusobno ucjenjivati, pa i igrati unutar hadezeovskih frakcijskih borbi.

Na domaćem planu, stoga, premijer Sanader iz dana u dan »otkriva« kako raste broj »ucjenjivača« koji su shvatili koliko je tanak i u samoj stranci i u unutrašnjoj politici. No, ako misli da će problem riješiti tako što će Hrvatska moguće ipak uskoro biti »pripuštena« pregovorima s EU, grdno se vara. Tek kada pregovori krenu, jer tada ćemo početi zapravo udarati u tvrdu jezgru takozvanih europskih standarda u svim mogućim oblastima, počet će sa svih strana nicati novi babići s novim zahtjevima, a Vlada im, nastavi li voditi nacionalnu politiku (politike) kao i do sada, neće uspjeti ponuditi nikakav suvisli protuargument.