I dok su u Zagrebu hrvatske obavještajno-sigurnosne službe od saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost dobile pozitivno mišljenje o radu u 2004., u Beogradu se zahuktala rasprava o tome da srpske tajne službe nikako ne zaslužuju prolaznu ocjenu. Srpski obavještajno-sigurnosni sustav pati od nekoliko »bolesti«. Jedna od njih je i stalno predbacivanje kadrova iz jedne službe u drugu. Srpski profesionalni obavještajci koncentrirani su u tri ministarstva: obrane, vanjskih, te unutarnjih poslova.

Unutar ministarstva obrane djeluje sektor za obavještajno-sigurnosne poslove koji ima dvije agencije: vojno-sigurnosnu (nekadašnji KOS) i vojno-obavještajnu. U MUP-u Srbije djeluje pak sigurnosno-informativna agencija BIA (bivša UDB-a odnosno služba državne sigurnosti koja i dalje postoji u Crnoj Gori). Unutar ministarstva vanjskih poslova smještena je služba za informiranje i dokumentaciju SID (vanjska obavještajna služba aktivna od Titovih vremena do danas) i služba sigurnosti (za protuobavještajne poslove u inozemstvu). Takav sustav, umjesto da surađuje i brine se o sigurnosti države, ulazi u česte birokratske ratove i poslove u kojima je nelojalna konkurencija najblaža riječ.

Vojni obavještajci i protuobavještajci nezadovoljni su plaćama. Na primjer, pukovnik policije odnosno BIA-e je tri do četiri puta bolje plaćen od kolege s istim činom u vojsci. Srpsko tržište tajnih službi stoga u posljednje dvije godine bilježi neželjene međuresorske transfere. Ti prijelazi kadrova iz vojne u civilnu špijunsku sferu (još su primamljivija stalna radna mjesta vezana uz obavještajnu djelatnost u ministarstvu vanjskih poslova) kompliciraju i inače složene odnose u srpskoj obavještajnoj zajednici, a negativno se odražavaju i na krhki sustav nužne koordinacije.

Najveća posljedica takva stanja je činjenica da država ne dobiva najkvalitetnije podatke od tolikih službi i agencija. Rješenje nije u spajanju, ali jedinstvena »kapa« pod koju bi morali stati svi obavještajci kada su u pitanju strateški interesi zemlje se podrazumijeva. Time bi se izbjeglo preklapanje u radu i potisnuo neformalni sustav da je lojalnost vlastitoj organizaciji (»kući«) važnija od istine. Problem profesionalne zavisti i ljubomore odavno je postao kroničan. Svaka služba čuva važne informacije za sebe, ne konzultira druge (srodne) agencije radi razmjene podataka po sustavu »kruške za jabuke«. Ljubomora je tako jaka da se događa sljedeće: služba koja se dokopa nečeg važnog o tome namjerno šuti, puštajući konkurentsku agenciju da državnom vrhu dostavi slabije podatke. Kada se otkrije da je riječ o nekvalitetnim informacijama, nastupa »naša konjica«: političari na vrhu su zabljesnuti kvalitetom pravih podataka. Takva metoda je kontraproduktivna jer dragocjeni podaci stižu prekasno ili prerano (u slučajevima kada se želi preduhitriti konkurenciju). Istodobno, službe zbog svojih sebičnih potreba prate jedna drugu, pa vrh nema pravu sliku o unutarnjim i vanjskim zbivanjima.

Srpski obavještajno-sigurnosni sustav potresaju i stalne smjene vezane ne za podizanje profesionalnosti, nego zbog političkih potreba i strančarenja (stranački podijeljene službe manje su učinkovite). Svaka promjena vlasti u Srbiji izaziva velik »propuh« u obavještajnom sustavu: mijenja se sve od vrha do dna po kriteriju »važno je kome pripadaš, a ne što znaš«. Uvjerenje da su informacije koje su vezane uz opstanak režima važnije od toga koliko je ugrožena država duboko su ukorijenjene. Zanimljivo je i što aktivni pripadnici spomenutih srpskih službi i agencija misle o nekim aktualnostima vezanim uz Hrvatsku. Za njih je najprivlačnija tema Ante Gotovina i odnos Velike Britanije prema Hrvatskoj. Opći je stav da Srbi čak i da doznaju gdje se točno nalazi Gotovina (spominju se Austrija, Švicarska, Kolumbija) o tome trebaju šutjeti i ne dijeliti taj podatak s bilo kim. Jer, sadašnja situacija u kojoj međunarodna zajednica provodi neprekidno proračunato »ribanje« Zagreba, prema procjenama srpskih obavještajnih analitičara, samo koristi srpskim interesima.

Svaki put kada u EU ili Americi pokrenu pitanje Radovana Karadžića, Ratka Mladića i drugih srpskih generala, Beograd ima izgovor: »A što je s Gotovinom?!«. Za Gotovinu isti izvori tvrde da je iznimno sposoban u prikrivanju i da se nikad neće upecati onom klasičnom metodom »baci udicu i čekaj«. Od Hrvatske se, razmišljaju u Beogradu, ne može očekivati da sastavi operativne timove koji će u inozemstvu loviti svog najpopularnijega generala.