- Ovo što je učinjeno u Đapićevu slučaju nedopustivo je s dva aspekta: stručno gledajući, istina je da kod diplomskih radova studenata ima dosta kompilacija, ali to se kreće u okvirima uzimanja dijelova citata iz raznih tekstova, sa stavljanjem navodnika i citiranjem, jer diplomski nije znanstveni rad, nego vježbanje studenata u korištenju literature. Neprihvatljivo je ono što je učinio Đapić – prepisao je na desetke stranica, 66 posto svoga rada, u fragmentima od više desetaka stranica, neprekidno. Nije, dakle, citirao pojedine pasuse, nego čitave stranice, a ni njih nije citirao, jer nema ni navodnika ni citata. To je užasan prekršaj na razini znanstvenog rada, to je krajnja karikatura, falsifikat i plagijat s namjerom od koje se ne mogu ispričati ni autor rada ni njegov mentor ni članovi stručne komisije koji su morali prepoznati prepisivačinu.

- Presudu nisam vidio, pa se pitam je li mišljenje suca da su prepisivanja redovna stvar na fakultetima ili je to stav obrane koji je on uvažio. Ako je to stav obrane, to i nije tako strašno, ali ako je njegov stav to je grozno. To je kao da oslobodite ubojicu, s tvrdnjom da su ubojstva uobičajena. Groznu su stvar uradili i autor i mentor, a sudac je učinio grozotu nad grozotama.

- Da, jer sve ovo se može kad-tad dogoditi na fakultetima, pa se nađe lijeka, ali veći je skandal to što se događa u politici. Kada netko ima važnu političku ili društvenu funkciju, a u ovom slučaju u pitanju su dva stranačka lidera – Đapić i njegov mentor Boris Kandare - onda je to skandal prvoga reda i niti u jednoj zemlji takav lider ne bi mogao ostati na čelu stranke niti bi se prema njemu odnosili kao prema čovjeku s političkim legitimitetom. Đapić nije toliko kriv, on je jedna smiješna figura. Bilo bi zanimljivo pitati njegove kolege, Rožića i ove druge koji se doimaju poštenima što oni kažu na to. Ovo je teški grijeh elite.