Nestanak tri tisuće putovnica iz Generalnog konzulata RH u Mostaru 1999. godine govori da je netko dobro procjenjivao kako će završiti parlamentarni izbori, odnosno da će nakon 10 godina apsolutističke vladavine neki pripadnici establishmenta morati pronaći pričuvne položaje. Budući da su »prezentacije« i projekcije i prije Franje Tureka bile omiljeni predmet interesa tajnih službi, te da su njihovi tadašnji čelnici Markica Rebić i Ivan Brzović već bili uključeni u skrivanje i promjenu identiteta optuženih za zločine u Ahmićima i Ivice Rajića, lako je zaključiti da su njihovi ljudi u službama nastavili taj posao i nakon trećeg siječnja 2000. Da su konci zapovjedanja ostali i dalje u njihovim rukama, shvatila je ubrzo Račanova Vlada suočena s permanentnim tenzijama izazivanja nemira i prijetnjama sve do državnog udara. Osim organiziranih skupova podrške generalima, koji su svojom »spontanošću« podsjećali na one Miloševićeve »mitinge istine«, bile su tu i naoružane militantne grupe ljudi nazvanih »kestenjarima« koji su usred Zagreba, ispred kuće generala Bobetka, praktički proglasili svoju državu.

Očigledno, i osoba koja je u PU zagrebačkoj svjesno ozakonila Gotovininu lažnu putovnicu bila je jedna od onih »na vezi«, slušala je nekoga drugoga, a ne aktualnog ministra, što znači otvorenu pobunu. No za Gotovinin bijeg kriv je i Račan koji nikada nije skupio dovoljno petlje da se uhvati u koštac s petrificiranom obavještajnom zajednicom. Ako i nije izravno pomagao, svojim nečinjenjem postao je suučesnik otvoreno priznavši da izvještaje šefa POA-e ne čita i da ih kuvertirane baca u koš za smeće. A da ih je otvorio, saznao bi da se tajni agenti u ovoj zemlji i nadalje bave praćenjem i prisluškivanjem novinara, te da u svojim izvještajima idu toliko daleko da analiziraju međuljudske odnose u pojedinim redakcijama!

Očigledno, haškoj tužiteljici Carli del Ponte nije nedostajalo dubinskih informacija koje polako saznaje i hrvatska javnost, pa je njezina tvrdokornost i nesmiljenost, koja nas je koštala i datuma početka pregovora, imala svoja čvrsta uporišta. Ako ništa drugo, na Karamarku i ekipi je sada da počiste smeće koje se nakupilo ispod tepiha i da svijetu i Haagu dokažu kako Gotovina sigurno nije u Hrvatskoj ili BiH. Priča o falsifikatu tek je kamenčić u mozaiku koji treba složiti, a koji bi trebao rezultirati ako ne otkrivanjem skrovišta onda makar sankcioniranjem generalovih mentora i gospodara naših sudbina iz sjene.