Saborski boj za antifašizam, koji mi je ovih dana televizijski prenošen iz saborskih klupa, na neki me veseo način podsjetio na medijske spektakle za izbor Miss svijeta. Čudno?! Nimalo. Sjetite se prizora kada se izbor globalne ljepotanke suzi na njih pet. Tada im strogi žiri postavlja uistinu univerzalna i općehumanistička pitanja sudbonosna za opstanak planeta i čovječanstva. Što bi one napravile za boljitak i spas svijeta, kad bi bile glavne i po moći, a ne samo po ljepoti, za što bi se one zalagale. Svih pet ljepotica zalagalo bi se, tijelom i duhom, za ukidanje gladi u svijetu, za mir, za sveopću ravnopravnost u svemu i po svemu, za toleranciju. I, naravno — za antifašizam.

Svijet je danas takav da bez poželjnoga antifašističkoga stava ne možeš postati ni potrošnom svjetskom ljepoticom. Trebalo bi ga uvrstiti i u figurae veneris. Šalu na stranu, ali ispada da časni hrvatski sabornici i sabornice ili ne gledaju izbore za ljepotice i ljepotane svijeta ili, pače, dobro znaju da u tim spektaklima nemaju što tražiti, da su ružni i u očima televizijskih gledatelja i u vlastitim međusobnim očima. A čini se da su i malčice zaostali u općem obrazovanju. To izvrsno koristi premijer Sanader, pa se u takvoj družbi s lakoćom predstavi bezmalo kao homo univerzalis, osoba koja suvereno vlada svjetskim novokulturnim stereotipima.

Danas nitko pametan u svijetu i Europi nije protiv antifašizma, nego je za, to spada u kulturno ponašanje i lijepe manire. Ovo higijensko civilizacijsko dostignuće Hrvatski sabor kanda još nije usvojio, pa u njemu između Pupovca i Lončara traje ljuti boj/borba za što čistiji antifašizam. Čak se i naglo uljuđeni Đapić smije iz svoga prikrajka, i za doktorat na tu temu je spreman, pa neka prepisuju. Svaka od pet spomenutih ljepotica će uz zavodljiv osmijeh i zamaman pokret bokovima odrecitirati stereotipnu Deklaraciju o antifašizmu, a Hrvatski sabor s time se muči.

Nezgoda je u tome da je hrvatska stvarnost više odraz saborske nego obrnuto, što bi bilo normalno, pa se može pričiniti da saborska virtualnost odražava hrvatsku zbiljnost, a saborski javni istupi raspoloženje javnosti. Samo se tako može objasniti da su se mnogi našli zatečeni sporazumom Račana i Sanadera o rečenoj Deklaraciji. I to uoči lokalnih izbora, gle, doista neshvatljivo. Jer je, kao, po podrijetlu i programu Račanov SDP predstavnik antifašizma, a Sanaderov HDZ to nije. SDP je, je li, prirodni nasljednik antifašističkih dobara, a HDZ je baštinik nekih drugih tradicija. Baš koješta.

Ako se Račanova današnja partija, socijaldemokratska, s pravom može smatrati sljednicom nekadašnje Titove, pa time i njenih antifašističkih stečevina, isto se tako i današnji Sanaderov HDZ-ovski pokret može s pravom smatrati sljednikom antifašističkih zasada Tuđmanovog. Kao što je Narodnooslobodilački rat bio i otpor fašizmu dolazećem sa zapada, tako je isto Domovinski bio otpor fašizmu dolazećem s istoka. Staljinski nacionalizatorski komunizam i pretvorbeni novokapitalizam štono su uslijedili druga su, premda slična priča. I kvit.

Nimalo me ne zanima hoće li Vrhovni sud liječnički štrajk proglasiti zakonitim ili nezakonitim. Glavno mi je da se sindikalni lider Babić ipak uplašio vrhovnog pravorijeka, jer bi po njega negativna odluka djelovala retroaktivno i značila, možda, tisuće opravdanih građanskih tužbi zbog ugrožavanja ionako maglovitih prava pacijenata. Laskam sebi da sam zadrti sindikalist. Zato me liječnički štrajk dovodi u ljudsku nelagodu, izaziva u meni raskol ličnosti, ajmo reći.

Sindikalističku dosljednost narušava mi, također protiv vlastite volje, i nedavno iskustvo u ulozi pacijenta. Bio sam uvršten u operacijski program, bio sam na programu, kako se službeno kaže, u bolnicama. Prošao sam bio i pripreme, kako se također službeno kaže, što znači: ispremjerilo me uzduž i poprijeko, izvana i iznutra, izbadalo me, iskrvarilo, izgladnilo. Ujutro na odjelu se brzinom munje proširi vijest da je program pod znakom pitanja, da će biti svakako skraćen, upala su dva hitna presađivanja bubrega. Oko jedan ipak mi javljaju da sam među izabranima, odnosno u programu.

Da mi je netko prije mjesec dana natuknuo kako ću na vijest da krećem na operacijski stol biti radostan poput malog djeteta, gotovo se rasplakati od sreće, uzvratio bih mu da je totalno lud. No, tako je bilo. Nitko na svijetu sretniji od mene, u tom trenutku. Zamišljam se ovih dana u istoj situaciji. Prošao sam mučne pripreme, izdržao još mučnije čekanje, na programu sam, a odjednom stiže vijest da ispadam iz programa, štrajk je. Moj Babiću. Svaka vama čast, dušom sam i srcem za vaša sindikalna prava, ali... U nevolji sam, u duševnom raskolu, poljuljan mi je sindikalistički identitet.