Otkad je Feral objavio da je godine 2001. generalu Gotovini umjesto haaške optužnice uručena lažna putovnica, ne prestaju licemjerna iščuđavanja nad tom ’nedopustivom činjenicom’. Premda svi znamo da u danim okolnostima nije ni bilo razumno očekivati išta drugo. O uzrocima bijega Ante Gotovine poodavno je rečeno sve pametno što se reći moglo. Krajnje je vrijeme ozbiljno se zapitati o stvarnim posljedicama njegova bijega. Duboko sam uvjeren da bi sve analize - provedene bez srdžbe i naklonosti - pokazale da je Hrvatska od slučaja Gotovina imala više koristi - moralne, političke i pravne - nego štete, gospodarske npr.

Nitko ozbiljan više ne spori ni da su ratni zločini počinjeni i s naše strane ni da ti zločini moraju biti osuđeni - moralno, politički i sudski. Izvana se to ne mora činiti mnogo, no mi vrlo dobro znamo gdje smo bili 2001. A golema podrška Gotovini u svim mogućim anketama nije ni previđanje zločina ni podrška zločincima. Na političkom je planu to još očitije. Ne samo što su svi pokušaji da se na obrani Gotovine profitira politički doživjeli potpun debakl, nego je pritisak iz Haaga odlučujuće pridonio preobrazbi HDZ-a. Bez četiri godine političkog života u sjeni ’slučaja Gotovina’ ti bi procesi bili bitno sporiji.

A u potrazi za Gotovinom došle su napokon na red i institucije - POA npr. - koje bi inače netaknute opstruirale demokratizaciju i juridizaciju hrvatskog društva tko zna koliko još. Riječju, baš je slučaj Gotovina pridonio i raščišćavanju temeljnih moralnih pojmova na kojima može počivati perspektiva hrvatskog društva, i ubrzao parlamentarizaciju najveće hrvatske stranke, i potaknuo čišćenje najvažnijih institucija pravnoga sistema. Umjesno se upitati je li Gotovina za Hrvatsku više napravio ratujući ili bježeći. Cijenu ionako plaća on sam i njegova obitelj. A što ne želi u zatvor - svatko ima pravo birati društvo.