Slobodna Dalmacija: 18. 04. 2005.
POLITIČKI AMBIJENT U EUROPSKOJ UNIJI NE IDE NARUKU PROŠIRENJU
Zašto bi EU prihvatio Hrvatsku, kada to ni sami Hrvati ne žele
Kako bi sada Europska unija uopće mogla željeti državu u kojoj se njezini građani listom izražavaju protiv Europe? To hrvatsko protivljenje Europi najveći je uteg na nogama Sanaderove Vlade, koji se izravno veže i s Gotovinom, dakle sa suradnjom s Haaškim sudom
BRUXELLES - U ovom trenutku baš nitko ne zna hoće li Hrvatska dobiti pregovore. Hrvatski pregovori ovise o nekoliko determinanti, a jedini način da se oni stvarno dobiju bila bi posve jasna, nedvosmislena, akcija u vezi Gotovine.
Mnoge od tih determinanata nemaju izravne veze s Hrvatskom, nego s pozicijom u kojoj se sada nalazi Europska unija.
Kako znamo, Unija je podijeljena unutar sebe na razvijene i slabo razvijene, na one koji žele sačuvati povlastice i one koji ih žele zadobiti, na one koji se zalažu za daljnje širenje i one koji žele ko
nsolidaciju.Uz to, ekonomska kriza je vrlo prisutna, a trendovi za njezino rješenje nisu najbolji. Reforme u najvažnijim zemljama, kao Njemačkoj, Francuskoj i Italiji, kozmetičke su prirode, jer te reforme značile bi smanjivanje socijalnih povlastica, a to bi se loše odrazilo na reizbor vladajućih garnitura.
Opet, ako se ne sprovedu, ekonomija će i dalje padati. Nove zemlje, pak, nikako da uhvate korak i neprestano su na meti Europske komisije, tog psa čuvara Unije. Na sve to nakalemilo se pitanje početka pregovora s Turskom. To u građana Unije izaziva pravu histeriju, ne zbog rasizma, nego zbog toga jer bi u perspektivi najveća, najsiromašnija i najmanje europska zemlja bila, zbog same činjenice veličine, najvažnija u Uniji.
Što bi tada ostalo od EU-a kakav poznaju i kakav su pedeset godina gradili? Stare članice - s izuzetkom Britanije - po svaku cijenu žele sačuvati Europu kakvu poznaju, dok Britanija ima svoj dnevni red koji se sastoji u razvodnjavanju ove organizacije država.
Britanski napor rezultira galopiranjem prema filozofiji totalno slobodnog tržišta, na što gotovo svi drugi nisu spremni.
Ti drugi spremniji su na dalje, čvršće ekonomsko i političko povezivanje, ali s time da čvrstu jezgru čine neke, ne sve, bivše članice "stare" Europe, dakle prije proširenja.
Eto, to je politički ambijent u kojem se odvija, na margini interesa, i pitanje početka pregovora s Hrvatskom. Koja Hrvatska, mogu pitati građani Unije.
Ona koja još nije riješila pitanje odnosa s Haaškim sudom za ratne zločine i u kojoj prevladava vrlo izraženi antieuropeizam. Kako bi sada ovakva organizacija država, koja je i sama u političkoj i ideološkoj krizi, uopće mogla željeti državu u kojoj se njezini građani listom izražavaju protiv Europe? To hrvatsko protivljenje Europi, makar ono
proizlazi u prvom redu iz neznanja, najveći je, momentalno, uteg na nogama Sanaderove Vlade, koji se izravno veže i s Gotovinom.Naime, pitanje oko Gotovine vidi se kao nesposobnost shvaćanja da se preuzete obveze moraju izvršiti. Kad u Europi vide kako su ih mnoge nove članice izigrale oko nekih pitanja za koja su za vrijeme pregovora poslušno kimale glavom, ne pada im na pamet da u bilo čemu popuštaju Hrvatskoj, ili, posredno, Turskoj, ili bilo kojoj drugoj zemlji koja izražava ambiciju da postane članic
a, na primjer, nekoj balkanskoj zemlji. Kosa im se diže na glavi od projekcija novog članstva.Zato je jedina šansa Hrvatske totalno transparentna strategija oko Ante Gotovine jer, ako ispuni ovaj uvjet, Europa će morati popustiti i, usprkos svemu, otvoriti pregovore o priključenju.
Na nedavno završenom neformalnom sastanku ministara vanjskih poslova u Luxembourgu, potvrđeno je da su pozicije zemalja i dalje iste što se tiče ocjene da li Hrvatska dovoljno surađuje s Carlom del Ponte. Slovenski ministar Rupel rekao je da je raspoloženje prema Hrvatskoj uglavnom pozitivno i da se nada pozitivnom rješenju.
Međutim, pozitivno rješenje bilo bi dobivanje pregovora do kraja luksemburškog predsjedništva, jer nakon toga vodstvo Unije na šest mjeseci preuzima Britanija. Ako se ništa bitno ne dogodi u vezi Gotovine, a definiralo se u zadnje vrijeme da to treba biti čišćenje mreže pomagača, Britanija neće promijeniti svoj stav ni do kraja lipnja, ni, dakako, za vrijeme svog predsjedništva.
A, ako Hrvatska ne dobije pregovore, skoro, to znači da bi je mogli opet vratiti u balkanski paket i vezati uz, recimo, Makedoniju, koja u prosincu očekuje kandidaturu.
Ako je u vrijeme prošlih pregovora jedna vrlo razvijena Slovenija bila sparena sa siromašnom Litvom, a mali i propulzivni Cipar s velikom i sporom Poljskom, zašto ne bi išle zajedno i Hrvatska i Makedonija, a kad idu te dvije zemlje, zašto ne vezati u isti paket i Bosnu i Srbiju... Zna se kad je određeno primanje tih zemalja, negdje oko 2015. godine ili nešto kasnije.
To znači da bi Hrvatska u svom razvoju, i njezini građani u svojim životima, izgubila najmanje pet ili šest godina.
Dakako, tko uopće zna kakva će tada biti Europa.
Igor BUI