Prema najsvježijim podacima, početkom ožujka je bruto-inozemni dug (što je nova, i po obuhvatu šira definicija vanjskoga duga od dosadašnje) iznosio 22,5 milijardi eura, što je protuvrijednost od 81 posto bruto-domaćeg proizvoda, ostvarena prošle godine. A kada vanjska zaduženost, mjerena tim pokazateljem, prijeđe – prema obračunu Svjetske banke – protuvrijednost od 80 posto BDP-a, tada se zemlja smatra visokozaduženom, a zapravo prezaduženom. No, zbog tog neveselog saznanja ne pale se alarmna svjetla još, ni u Hrvatskoj, niti u sjedištima Svjetske banke i MMF-a, jer je najnoviji hrvatski slučaj vrlo specifičan.

Trenutačno su u Hrvatskoj, prema inozemnim vjerovnicima, najzaduženija poduzeća, koja ukupno duguju blizu osam milijardi dolara, ali znatan dio toga duga (više od 40 posto) otpada na kompanije u pretežnom ili u strateškom inozemnom vlasništvu. Za tim vodećim dužničkim sektorom slijede banke (s trenutačnim vanjskih dugom od 7,3 milijarde eura), preko kojih su čak 93 posto ukupnog bankarskog i gotovo sav nacionalni štedni potencijal prepušteni nekolicini velikih EU-banaka, većinskih vlasnika nekadašnjih hrvatskih državnih, i na teret poreznih obveznika, saniranih banaka. Hrvatska je država, preko Ministarstva financija i HNB-a, najmanje zaduženi sektor (7,1 milijarde eura).

Za što se koji od tih ključnih dužničkih sektora i dalje zadužuju? Država to čini najviše radi otplate dospjeli starih zajmova, jer nema dovoljno izvornih fiskalnih prihoda, a i dalje podržava rastuću državnu potrošnju. Uz to se značajno zadužuje radi financiranja investicija u modernizaciju cestovne i željezničke mreže, te svih vrsta infrastrukturnih radova širom zemlje, jer za takve projekte strani bankari u Hrvatskoj nemaju interesa. Samo se kompanije zadužuju da bi preživjele na tržištu, da bi uglavnom nešto uvezle, pa nakon dorade preprodale, ili da bi – osobito ako su u većinskom stranom vlasništvu – proširile svoje portfelje u Hrvatskoj i u široj jugoistočnoj Evropi. Ovdašnje se banke, koje su u većinskom vlasništvu nekolicine velikih EU-banaka, međutim, zadužuju kod svojih matičnih, inozemnih adresa, da bi jeftiniji EU-kapital preprodavale u Hrvatskoj (gdje su kamatne stope na zajmove više nego u EU-u), i tako, u kombinaciji s hrvatskim štednim potencijalom financirale izvoz EU-robe u Hrvatsku, kreditirajući građane-kupce (osobito automobila i ostale skuplje robe).

Uz takvu strukturu vanjskoga duga Hrvatska bez bankrota može izdržati još koju godinu, ali je otvoreno pitanje koliko i kako to izdržavaju tisuće i tisuće građana, koji su se osobno prezadužili i preračunali, kao i mnogi njihovi naivni jamci i sudužnici. Bez straha od bankrota može izdržati i hrvatska država, točnije Ministarstvo financija, sve dok će moći računati na jednokratne prihode od privatizacije državne imovine. Prema aktualnom stand-by sporazumu s MMF-om, privatizacija se mora dovršiti kroz godinu i dva mjeseca, što znači da bi se Vlada i Ministarstvo financija, ne dogodi li se neko gospodarsko čudo (poput irskog ili norveškog) baš u Hrvatskoj, već početkom 2007. mogli naći pred nesavladivom proračunskom provalijom.

Strane banke u Hrvatskoj i za taj crni, kao i za još vitalni ružičasti razvoj događaja, imaju podjednako moćne odgovore, i ne strahuju od bankrota. U sve zajmove su ugradile čvrste (jamstvene i hipotekarne) osigurače, a mogu se povući, bar privremeno, čim na to budu prisiljene. Naposljetku, mogu dijelom hrvatske štednje, koja im je u gotovo potpunom posjedu, financirati izvoz svojih kompanija iz Njemačke, Austrije i Italije u Bosnu i Hercegovinu ili u Srbiju i Crnu Goru, jer i tamo, iste banke, postaju dugoročni gospodari financija i biznisa.

Tijekom 2005. godine – prema zadnjim podacima HNB-a, na otplatu dospijeva glavnica od 3,7 milijardi eura, što je 12 posto BDP-a, te kamate u iznosu od 0,5 milijarde eura! Tim će otplatama najviše biti opterećene banke, kojima dospijeva obrok od 1,4 milijarde eura, s najvećim iznosima u prvom i trećem tromjesečju. Kompanije će otplatiti glavnicu od 1,2 milijardi, a hrvatska država od jedne milijarde eura. U prvom je tromjesečju državi na naplatu dospjela emisija euroobveznica u iznosu od 500 milijuna eura, dok u siječnju i srpnju dospijevaju na naplatu uobičajene tranše duga prema Londonskom klubu, od po 60 milijuna eura. Prijelaz obračuna vanjskoga duga s dolara na euro, HNB s razlogom opravdava činjenicom, što čak 78 posto hrvatskoga vanjskog duga glasi u eurima, dok ih je u američkim dolarima samo 11 posto, a ostalo u švicarskim francima i japanskim jenima.