Carla Del Ponte je savršeno u pravu kada tvrdi da je Hrvatska zemlja kojoj nije za vjerovati. Haška tužiteljica, naime, pri tom ne mora uopće ni spominjati prošlost sadašnjih vlastodržaca, koji su se, dok su bili u oporbi zaklinjali na vjernost odbjeglom generalu, ne mora se ni prisjećati Račana i činjenice da je Gotovinu (namjerno ili nenamjerno – posve svejedno) pustio da pobjegne, ne mora se prisjećati ni siktanja prošle vlast na optužnicu protiv Bobetka, ni Ćondićevih mitinga organiziranih uz logističku potporu HDZ-a.

O Petračevom skrivanju u Izraelu, naime, izgleda da je raspravljalo na predzadnjem sastanku Vijeće za nacionalnu sigurnost – visoko državno tijelo koje predvode premijer i predsjednik Republike. Tijelo, čiji su se redovni sastanci počeli održavati ne bi li se što prije riješio slučaj Gotovina i ne bi li se bar malo ublažili stalni pritisci iz Haaga i EU.

I pljas – kroz nekoliko dana, eto ti u novinama priče o Petraču kojeg samo što nije uhitilo usred Izraela. Tu smrdi nekoliko stvari. Prvo, kako je moguće da se nečije uhićenje najavljuje u novinama – prije nego se dogodi? Na isti način je, podsjetimo, u medijima »pripreman teren« za objavljivanje haške optužnice protiv Gotovine, što je general iskoristio i zbrisao u najveći problem ove zemlje na putu prema EU. Hoće li se povijest ponoviti i u slučaju poduzetnika optuženog za organiziranje otmice sina Vladimira Zagorca i osumnjičenog za financijsko pomaganje Gotovininog bijega?

Drugo, i mnogo važnije za vjerodostojnost Hrvatske je pitanje kako je uopće moguće da ta informacija procuri vani – i to s najvišeg tijela zaduženog za državnu sigurnost – s tijela formiranog specijalno u svrhu lova na Gotovinu? Ako ljudi iz vrha državnog i obavještajnog aparata tako osjetljivu informaciju doturaju medijima – zašto je ne bi bili u stanju i direktno (a ne kroz novinske stranice) plasirati Petračevom, ili Gotovininom krugu ljudi?

A kako i bi? Ipak se radi o državi koja svoje vlastite zakone provodi samo ako baš mora i ako joj izvana sjede za vratom.