Sanaderovoj kontroli oteo se Branimir Glavaš u nevrijeme, slabeći matični HDZ u predvečerje izbora. Slavonski gubernator svoj stranački vrh rešeta streljivom naglo probuđenog regionalizma zbog kojega je još jučer stigmatizirao Jakovčićev IDS kao autonomaški i veleizdajnički, separatistički i talijanaški. A Lorgerovu zarad istog programa (pro)tjerao iz hrvatskog političkog prostora. Da bi danas na regionalnoj platformi homogenizirao i preparirao Slavoniju i Baranju. Je li to samo odstupnica koju sebi osigurava osioni HDZ-ov barakaš za slučaj Sanaderova EU-posrnuća i odgode pregovora? Za koje je, nota bene, šef HDZ-a spreman "žrtvovati" i "generala svih generala". Hoće li u slučaju takva, zlehuda scenarija cinični Slavonac dugih ratnih i poratnih repova dezorijentiranom stranačkom članstvu možda ponuditi svoju sigurnu ruku predvodnicu?

E da je Glavaš jedini uzrok Sanaderove glavobolje. Što mu je činiti s Božidarom Kalmetom, kojega, predizborno ili ne, sugrađanin Stanko Banić javno proziva da je svojedobno od Tankerkomeca zahtijevao mjesečne apanaže za financiranje Gotovininih odvjetnika i pomoć obitelji. Takva se optužba prima na plodno tlo već i zbog notorne činjenice da se Kalmeta odbjegloga generala nikada nije "odrekao", pače, drsko najavljivao da će i u restauriranoj zadarskoj Gradskoj vijećnici stajati portret haaškog traženika. Kalmeta u ovoj rundi vjerojatno neće pasti, jer Sanader sebi ne može dopustiti da funkcionira po diktatu medijskog pritiska, a ni kadrovski potencijal HDZ-a nije osobito bogat.

Uza sve interne, premijera dominantno more eksterne brige. Na njih je fiksirao cijeli svoj mandat, de facto svoju političku karijeru. Uvjeren da će ga povijest upamtiti po hrvatskom priključenju EU-u. A i lipanjski datum izmiče. Od propuštenog 17. ožujka Hrvatska nije učinila dovoljno da bi "omekšala" tvrdokoran stav Carle del Ponte (samo s Gotovinom u EU!), pa nam nema druge nego smekšavati hrvatsko raspoloženje spram željezne lady, rezornira premijer. Apostrofiranje njezinih zasluga "za hrvatski narod" (potpora pozitivnom avisu, kandidatskom statusu za EU) naglo izbija u prvi plan te se poručuje urbi et orbi kako Carla del Ponte nije neprijatelj Hrvatske, kako s njom nismo u sukobu, još manje u ratu, nego konstruktivnom dijalogu i partnerskom odnosu. Takav udvornički obrat ne samo što je zakasnio, on je iritantan, a i u pravilu za takvim metodama posežu oni koji nemaju ništa kvalitetnije ponuditi. Predugo se oportuniralo, ufalo u kompromiserstvo i odavno prokazano "balkansko lukavstvo". Odlučujuća partija EU-pokera s tim se kartama, međutim, ne dobiva. Sanader znade dobitnu kombinaciju. Ergo, odavno je Gotovina ključ koji otvara Hrvatskoj EU vrata, i odavno je premijer prelomio u sebi odluku o neumitnosti njegova izručenja Haagu. Stoga za razliku od Jadranke Kosor, koja se u izgubljenoj predsjedničkoj utrci nemušto posipala pepelom svoje političke nezrelosti tvrdeći kako Gotovinu i da sretne ne bi prepoznala, a Mesić joj parirao prizemnom populističkom kavicom za precijenjenog legionara, Sanader ne mulja. Da mu se na ulici ukaže sveprisutno hrvatsko jumbo-lice, "logično je, on bi odmah bio izručen u Haag", tvrdi na BBC-ju. Ali, kada se na to aplicira njegova izjava da zasad nema informacije o tome štite li Gotovinu hrvatske sigurnosne ili obavještajne službe, premijer automatski relativizira odlučnost vlastita stava. Njegov je problem u sklonosti polovičnom rješenju. Ustrajavanju na kompromisu kojim se predugo pokušava kupovati vrijeme i dobra volja europske diplomacije spram hrvatske kooperativnosti koja je besumnje "kampanjska". Iznuđena pritiscima i ultimatumima. Predsjednik Vlade krunskim dokazima suradnje s Tribunalom smatra (zakasnjelu) smjenu dvojice čelnih obavještajaca (Podbevšek, Turek), šefa krimpolicije (Cestar), "otkriće" pomagača haaških bjegunaca i njihovo sankcioniranje, kao i dilera lažne putovnice s kojom se "heroj a ne zločinac" eventualno otisnuo s ovih prostora i postao nedostupan ovdašnjim vlastima. Na kraju i navodno lociranje Hrvoja Petrača u Izraelu, koji figurira kao jedan od glavnih financijskih supportera Gotovinina bijega. O čemu je promptno obaviještena hrvatska javnost. Tako da skeptična europska diplomacija znade, ako je o tome uopće dvojila, kako funkcioniraju hrvatske institucije, čak i kada se radi o dilanju tajnih obavještajnih podataka. Kakva može biti vjerodostojnost države koja u najosjetljivijim trenucima distribuira takve informacije u javnost?! Konačno, postavlja se pitanje, je li objelodanjivanje navodnog Petračeva izraelskog prebivališta bilo u funkciji njegova pravodobnog upozoravanja i sklanjanja ili fascinacije EU efikasnošću hrvatskih službi? Da je Sanaderu iz svoje kože...