Trideset dana uoči novih razgovora s izaslanstvom Međunarodnog monetarnog fonda – tijekom kojih će s ekspertima iz Washingtona vodeći ljudi Ministarstva financija i Hrvatske narodne banke analizirati ostvarivanje aktualnog stand-by sporazuma, pa čak i mogućnost njegove zamjene novim, ali znatno strožim – hrvatski gospodarski i tranzicijski saldo izgleda gore nego što su ga prije desetak godina proricali krajnji katastrofičari. Naime, ni desetu godinu nakon Domovinskog rata još se nije ostvario ni jedan od strateških ciljeva hrvatskoga novog razvoja, nego – kao da ovdje nema razumne vlasti – samo njihova turobna suprotnost.

MMF je u Hrvatsku ponovno uperio svoja alarmna svjetla, jer je registrirao i dalje opasno visok manjak u državnom proračunu, u protuvrijednosti od blizu pet posto bruto domaćeg proizvoda, umjesto – u aktualnom stand-by sporazumu – za 2004. godinu dogovorenih najviše 4,5 posto. Da bi postigla taj prvorazredni fiskalni cilj, Vlada bi morala ili značajnije povećati proračunske prihoda (što je uz dvostruko veći uvoz od izvoza, uz recesijsku industrijsku proizvodnju i uz previsoku vanjsku zaduženost) sve teže izvedivo. Stoga i MMF i Vlada sve nade polažu u novu reformu zdravstvenog i mirovinskog sustava, najznačajnijih potrošača proračunskoga novca.

U prijevodu to znači da će se većina zdravstvenih usluga uskoro početi plaćati prema tržišnim cijenama, te da od povratka duga prema umirovljenicima neće biti gotovo ništa. Ali, kako taj gorki saldo hrvatskoga »divljeg« kapitalizma, koji se poslije deset godina svodi ne samo na odgodu ulaska u Evropsku uniju, nego i na višestruki debakl tranzicijskoga projekta, i HDZ-ova Vlada i MMF-ovo izaslanstvo složili su se da protumjere odgode do poslije lokalnih izbora, zakazanih za 15. svibnja.

Osvoji li HDZ na tim izborima većinu vlasti u većini županija, gradova i općina, pa i četvrti u većim gradovima, najvjerojatnije će Sanaderova vlada s osloncem na zahtjeve MMF-a zatražiti novi stand-by sporazum, kako bi njime opravdala rebalans proračuna i značajno smanjivanje prava građana u zdravstvenom i mirovinskom sustavu te na temelju tih strukturnih reformi obnovila izglede za započinjanje završnih pregovora o ulasku u punopravno članstvo EU.

No, izgubi li HDZ u tim lokalnim izborima većinu vlasti u većini županija, gradova i općina, tada bi se suočio s novim krugom unutarstranačkih tektonskih potresa, a vrlo skoro i s nužnošću da političku i upravljačku krizu u zemlji riješi raspisivanjem izvanrednih parlamentarnih izbora, i tako mnoge vruće krumpire zlokobne socijalne i razvojne drame uvali oporbi, koja očito još nije spremna za poduzimanje radikalnih promjena u razvojnoj, ekonomskoj, privatizacijskoj pa ni regionalnoj politici.

HDZ od debakla na idućim lokalnim izborima može spasiti samo čudo, u suradnji s posve zbunjenim i iracionalnim biračima (ako takvih ima u dovoljnom broju). Jer, Sanaderov brod u koji prošlih tjedana voda prodire sa svih strana, nosi ne samo teret vlastite pogrešne ekonomske i privatizacijske politike, nego i golemi teret Vladine strategije još od listopada 1993. kada je u interesu inozemnih kompanija i banaka promovirana politika visoko precijenjenog tečaja (prvo hrvatskog dinara pa zatim kune), uz koji je gotovo sve uvozno trajno postalo znatno jeftinije od domaćeg. Uz takav iracionalni zaokret u monetarnoj politici, na dugi su rok ugrožene domaća proizvodnja, zaposlenost i izvoz, a privatizacija pretvorena u neobičnu kombinaciju otimačine i rasprodaje, pretežno strancima.

Kad se danas, pod tu samorazarajuću politiku podvuče crta, ispada da je postignuto sve najgore (kronično visoka nezaposlenost uz smanjivanje stanovništva te vanjska prezaduženost uz gubitak znatnog dijela najkvalitetnijih potencijala – u bankarstvu, trgovini, farmaceutici, medijima, nafti, turizmu, poljoprivredi itd. – koji su dospjeli u posjed stranaca), a da su u EU ušle i baltička postsovjetska trojka, i pola Cipra, i Malta pa i Slovenija, ali Hrvatska još ne. Doda li se tome i činjenica da nekad razvijena Hrvatska još ne može doseći ni 60 posto BDP-a po stanovniku iz EU, na kojoj je razini bila prije 15 godina, a da je u međuvremenu ostala bez više od 300.000 stanovnika te ušla u izrazitu depopulaciju, ekonomski joj saldo poprima nevjerojatno tužne dimenzije.

Odgoda završnih pregovora pomiče prvi cilj na 2009. ili čak na 2012. (kada bi sav Zapadni Balkan mogao u EU)

Iako je izvan EU-a, kvalitetnije financijske i gospodarske potencijale predala je stranim bankama i kompanijama