Zaputimo se nakratko u svijet mašte. Zamislimo što bi bilo da netko za ubojstva što su ih pojedini pripadnici hrvatskih snaga počinili u »Oluji« i nakon nje, javno kaže: »Ma, među ubijenim Srbima ionako je bilo puno onih koji su bili krivi i koji su činili zločine i uzimali tuđe živote«? Bilo bi to, bez sumnje, pravo političko samoubojstvo jer bi autora te izjave mediji opravdano pokopali »po hitnom postupku«. A tko zna, možda bi uši naćulio i oči raširio - i Haaški sud. No, to je ipak samo život iz mašte. Zbilja je potpuno drukčija. Priča broj 1: U zbilji predsjednik Stjepan Mesić obiđe Jasenovac i onda šalje u dlaku istu poruku o drugom tužnome mjestu: »Među ubijenima u Bleiburgu je bilo puno onih koji su bili krivi, koji su u ratu činili zločine i uzimali tuđe živote«. Mesić je, istina, dodao da ih se nije smjelo ubijati - očito i sam svjestan da nikakva osveta ne može opravdati, sudeći po nekim istraživanjima, oko 200.000 ubijenih na križnim putevima - no citirana rečenica ipak koketira s pokušajem relativizacije poratnih zločina. Povrh svega, je li moguće da riječi »puno je onih koji su bili krivi« dolaze od čovjeka koji je individualizaciju krivnje u zadnje doba doveo na pijedestal svetinje?

Duboka diskrepancija između smisla prve i druge priče para uši i gluhima. Jer, da Predsjednik ima usklađene stavove, bila bi moguća samo dva scenarija. Ili bi i u Jasenovcu odlučno rekao da NOB ne smiju opterećivati nedjela pojedinaca i potom se zauzeo da se istraže svi poratni »križni putevi«, uključujući Bleiburg, Jazovku, Kočevje... Ili bi pak i u Kninu kazao da su mnogi od Srba ubijenih nakon »Oluje« bili krivi jer su činili zločine!

No, zbilja nam je ponudila treći scenarij. A on obiluje dvostrukim mjerilima kojima neki godinama ocjenjuju bolne teme iz dalje, ali i bliže prošlosti. Među njih spada i govornik na lanjskoj skupštini Udruge antifašista grada Buzeta: »Optužuju nas da smo ubijali i popove, ali mi nismo ubili nikog tko si nije zaslužio«!? Tu spada i kolumnist jednog dnevnika koji je prošle subote hladno ustvrdio da je vijest o otkriću ostataka 16 fratara koje su iza 1945. ubili partizani tek »možebitno nedjelo ratne osvete koje još nije dokazano«. Ako i zanemarimo pitanje zašto su fratri zaslužili osvetu, ostaje pitanje - zašto to još nije dokazano? Zato što zločini jednih, unatoč busanju u »demokratska prsa«, ipak čudom zastarijevaju. Zato što smo se pomirili s dvostrukim mjerilima. Zato što šutimo.