Kad bi na domaćoj gospodarskoj sceni postojala snažna domaća interesna i koncepcijska alternativa politici i učincima svih hrvatskih vlada unazad 12 godina, Sanaderova bi ekipa još u zrakoplovu, na povratku s najnovijeg propalog izleta u susjednu EU, bila objavila neopozivu ostavku. Nažalost, osim raspršene mase osiromašenih i sve većeg broja medijski ošamućenih ljudi, te ponekog još vitalnog punkta političke mudrosti, u Hrvatskoj snažne alternative dosadašnjem pretvaranju zemlje u EU-koloniju još nema.

Nasuprot tom rahlom domaćem socijalnom tijestu, ovdje stoji uspješna mreža interesa inozemnih banaka i velikih kompanija, čiji je očiti cilj što jeftinije osvajanje i umreživanje nasljednica raspale SFRJ, minus Slovenije, plus Albanije, u regiju Zapadnog Balkana. Za tu je igru ova usporena i socijalno smušena Hrvatska prvorazredni regionalni ključ, u odnosu na koji slučaj Gotovina služi samo kao trenutačna maska.

Neobično je, međutim, što se ni danas, deset godina poslije oslobodilačkog Domovinskog rata, malo tko pita je li tadašnji predsjednik Republike Hrvatske morao pristati da mirovni sporazum sklapa u američkoj vojnoj bazi u Daytonu, umjesto npr. u Dubrovniku, na Brijunima, ili u nekom civilnom objektu u Sarajevu ili Beču. Neobično je i to što je i predaja gotovo cjelokupna bankarskog sustava s gotovo cjelokupnom nacionalnom štednjom, kao i prodaja farmaceutske industrije, telekom-monopola i većine ostalih najkvalitetnijih nacionalnih potencijala strancima provedena bez prethodne cjelovite, koncepcijske rasprave u Hrvatskom saboru.

Danas, kad je nakon najnovijeg Sanaderova (nepotrebnog!) EU-poraza, valjda i zadnjim amaterima u politici, jasno da EU ne želi Hrvatsku u svom punopravnom članstvu, nego je njezini vodeći kapitalisti najprije žele umrežiti u regiju Zapadnog Balkana, a potom u Balkansku uniju (da bi se u tom okviru nadzirali najteži demografski, socijalni, ekonomski i ekološki rizici na rubovima velike Evrope), nije ugodno gledati u lice 12-godišnjem hrvatskom tranzicijskom saldu (od promoviranja precijenjenog tečaja do zadnje EU-odbijenice).

Umjesto da ulazi u EU individualno i što prije – što je karta na koju je Sanaderova vlada stavila sav kredibilitet – Hrvatskoj je sve izvjesnije da će pod EU i NATO-kišobrane dospjeti u paketu sa Srbijom, Crnom Gorom, BiH, Kosovom i Albanijom, te Makedonijom, tko zna kada. Ispunjavajući sve zahtjeve MMF-a, EU i NATO-a, Hrvatska je danas postala zemljom kronično visoke nezaposlenosti, enormnih socijalnih razlika, previsoke vanjske zaduženosti, korupcije i pravne nesigurnosti, te ponovno prijeteće recesije, ostavši istodobno bez vlasničkog nadzora nad većinom svojih najkvalitetnijih gospodarskih i financijskih potencijala!

Zato, na potezu je sada premijer Sanader, predsjednik HDZ-a. Pri ruci su mu brojne, ali nevesele opcije. Prva, i za opstanak Sanaderova kabineta, i za raspetljavanje zadnjih dvojbi o tome želi li EU Hrvatsku ili ne, bila bi da se Ante Gotovina sam preda Haškom sudu. Druga, ali za Sanadera manje povoljna, bila bi da hrvatska vlast u suradnji s Interpolom pronađe i uhiti Gotovinu. Treća bi bila da – pod teretom neriješena slučaja Gotovina – Sanaderova vlada Saboru ponudi mandat na raspolaganje ili da za to pričeka još rezultate lokalnih izbora, a četvrta, da već za koji dan dade ostavku i pokrene postupak za raspisivanje prijevremenih izbora.