Hrvatski političari, osim činjenice da su nevjerojatno tašti i da će sve dati za svoju sliku u medijima, a kamoli za intervju, u zadnje su vrijeme i strašno živčani. Doduše, ta je neuroza uglavnom njihov kontinuitet, ali u delirij od živaca uglavnom padaju uoči izbora. Lokalnih, općinskih, gradskih, nacionalnih, svejedno. Čim krene vrijeme njihova potvrđivanja na listama ili odlaska u politički zaborav, evo novog naleta pritisaka i surovih riječi. Bjesne na sve i svašta, međusobno si podmeću klipove, ne libe se međusobno otračavati dojavljujući novinarima priče kojima bi kompromitirali političke suparnike, a sve u silnoj »brizi« za građane. Ocrnjuju jedni druge, želeći pokazati da je onaj drugi gori, jer bi to valjda trebalo signalizirati građanima da su ovi prvi bolji.

I stranačka je pripadnost tu potpuno nevažna; živčani su od ljevice, preko centra, do desnice. Ispaljuju uvrede iz svih plotuna, podmeću gdje stignu, plasiraju gadosti od kojih se normalnom čovjeku okreće želudac, a potom se smješkaju prijateljski jedni drugima pred objektivima fotografa. Mrze se do boli, ali na lokalnim razinama, u gradovima i općinama koaliraju potpuno nespojive političke opcije, grčevito pokušavajući na sve načine zadržati vlast. Nije li, uostalom, najžalosniji pokazatelj surovosti i dvoličnosti politike te podcjenjivanja razuma građana vladajuća koalicija u Zagrebu, u kojoj bi partneri utopili jedan drugoga u pola čaše vode?

Blate se, vrijeđaju, prijete međusobno, dilaju novinarima dokumentaciju o međusobnim zloporabama i muljažama, a onda izlaze pred javnost i obećavaju bolje sutra ako se baš njima da glas. Posebno su, međutim, dražesni oni koji zovu novinare, prijete im ili ledenim tonom objavljuju da »nije baš pametno što su to napisali«, psuju, vrijeđaju.

Postoji, naime, jedan političar - slučajno iz opozicije, mogao je biti i iz vlasti - koji voli novinare samo kad o njemu pišu da je najbolji, najveći, najljepši ili da je najviše izgradio u svome mandatu. Ako to slučajno ne pišu, evo problema; politički nasilnik naziva, psuje, vrijeđa najprizemnijim rječnikom i na kraju - prijeti. Zaboravlja pritom taj dragi čovjek da novinari: a) uglavnom ne pristaju na pritiske, posebno ne na prijetnje, b) često snimaju svoje razgovore, jer često rade telefonske intervjue, c) da snimke ostaju i d) da u ovoj državi i novinar može tužiti političara, a ne samo obratno. Onda se, nakon prostačkog i agresivnog obračuna, s jednog od silnih predizbornih plakata taj isti kauboj smiješi građanima obećavajući divnu, građansku Hrvatsku. Vjerujući da su i birači i novinari guske u magli koje će opet preveslati.