Dobili smo medijsku scenu kojom caruju pronositelji skandala i poznavatelji podzemlja, umjesto novinara od imena i ugleda čija se riječ sluša, negativna je ocjena predsjednika Mesića hrvatskom novinarstvu.

I površan pogled na kioske dao bi državnom poglavaru za pravo, jer je lako uočiti da ne prevladava izvješćivanje nego »predstavljanje života kao sapunice«. Bez obzira na opravdanu kritičnost, Mesićeva prozivka i geneza zaslužuje ipak dodatnu raščlambu. Ponajprije, funkcija na kojoj se nalazi nije najbolje mjesto za dijeljenje packi i elaboraciju kakvi bi to novinari po predsjedniku trebali biti. Kada žezlo i tron crtaju poželjni portret, teško je izbjeći asocijaciju na nekadašnja vremena kada smo bili tretirani kao »društveno-politički radnici«, a Partija i njezin satelit SSRN određivali tko je od nas dobar, a tko loš. Naravno da predsjednik Mesić ima pravo na svoj stav o hrvatskom novinarstvu, no kada ga javno iznosi i kada je oštro kritički nastrojen bilo bi novinarski da precizira na koga konkretno misli kako bi njegova informacija bila cjelovita i objektivna. Ako pak smatra da nas je bez iznimke »zadesilo tabloidno novinarstvo«, onda neka to tako i kaže kako bi oni za koje je profesija svetinja i nisu suglasni s njim imali povoda za polemiku.

Mesić se pokazao manjkavim izvjestiteljem i dok se prisjeća čistki kombiniranih s privatizacijom početkom devedesetih prošlog stoljeća kada su eliminirani mnogi profesionalci i kada smo »u ratu i uz rat dobili ratno-huškačke, nerijetko rasističke biltene«. Dobar urednik sugerirao bi svakom početniku da se kloni generaliziranja, radilo se o huškačkim novinarima, korumpiranim političarima ili podmitljivim liječnicima, jer svijet nije crno-bijel. Štoviše, nepisano je pravilo da se iz mase mračnjaštva i opskurnosti izdvoje i istaknu svijetli primjeri koji nisu dopustili da ih ni prijetnje životima njihove djece, a kamoli novac srozaju na razinu »sijača mržnje i netolerancije«. Jer, unatoč inkvizicijskom proganjanju i anatemi izdajnika hrvatstva neki su novinari i u ta huda vremena ostali pri zdravoj pameti uporno svjedočeći kakva su ona bila.

Najporaznije za Mesića u njegovoj analizi početka sumraka hrvatskog novinarstva jest činjenica da je upravo on bio jedan od najistaknutijih predstavnika režima koji je poticao javno objavljivanje lista za odstrel onih »pogrešne« nacionalnosti, tolerirao zločine, otimačinu, izbacivanje iz stanova, teror, kriminal. I nije svoj glas digao odmah, kao neki novinari koji su preranom smrću platili svoju istinoljubivost, već tek onda kada se razišao s Tuđmanom, a tek sada, kada za tako nešto i nije potrebna bogznakakva hrabrost, o svemu javno progovorio.