Za vjerovati je Miroslavu Radmanu kada kaže da u svijetu taj novac nije dovoljan za nekakav ozbiljniji istraživački projekt, no za naše uvjete sasvim sigurno se ne radi o malom iznosu. Pogotovo što mozak koji dolazi iz vana uz malo marketinških vijuga može priskrbiti i dodatna sredstva kako bi upotpunio svoj budžet. Jer, osnovica od 740 tisuća kuna u zemlji Hrvatskoj danas je dobra plaća i za dobre nogometaše koji su oduvijek po primanjima stršali daleko iznad onih koji umjesto kopački glancaju doktorske titule. Vjerojatno je i nedovoljna informiranost pridonijela da se dogodi takav raritet i da baš nitko ne poželi postati nagrađenim znanstvenim povratnikom, kao i prilično strogi kriteriji koje ističe predsjednik Upravnog odbora Zaklade prof. dr. Pero Lučin.

No, prije svega, u Hrvatsku se malo tko želi vratiti, radilo se o businessu, sportu ili znanosti, ne samo zbog nedostatka novca već i zbog neprohodnog labirinta birokracije i državne administracije koje i najhrabrije i najupornije natjeraju na uzmak. Upravo primjer jednog od najpoznatijih Hrvata u svijetu, redovitog člana francuske Akademije besmrtnih, Miroslava Radmana i njegovog Mediteranskog instituta u Splitu svjedoči kakve sve Scile i Haribde čekaju one koji svojim znanjem, iskustvom ili pak novcem žele pomoći domovini. Naime, vrli je akademik, uz to savjetnik premijera Ive Sanadera, već bio na korak do svog drugog egzila kada je njegov projekt bio zaustavljen, a na njegova pisma nitko iz Vlade nije odgovarao.

»Ljubavna afera između mene i mog zavičaja je gotova, a možda je to i zdravije«, zaključio je tada rezignirani Radman kojeg je samo hitna intervencija državnog vrha uplašenog od još jednog skandala ipak zaustavila da u svojoj kući pokuša izgraditi dom. Još bi opskurnije sage o svom ponovnom susretu s majkom zemljom mogli ispričati oni Hrvati koji su svoj mukotrpno zarađeni novac u pečalbi htjeli uložiti u svoj rodni kraj a koji su se sudarili s mitom, korupcijom, prevarom i trakavicom paragrafa koji su ih natjerali da odavde pobjegnu glavom bez obzira. Stoga i projekt »priljeva mozgova« koliko god bio dobro zamišljen, koristan i ambiciozan neće dati rezultata dok god pozitivni primjeri ne nadvladaju ove obeshrabrujuće i promjene percepciju o Hrvatskoj kao negostoljubivoj zemlji za znanstvenike.