Početkom ovog tjedna i mnogi su hrvatski novinari na vlastitoj koži iskusili ono što se dulje vrijeme govorka u oporbi – da premijer Ivo Sanader ima dva lica. Dogodilo se to dan uoči razgovora u Luxembourgu s radnom skupinom koja je, naizmjence s njim i s Carlom del Ponte, trebala utvrditi napredak Hrvatske u suradnji s Haškim sudom.

Sanader je, međutim, istu večer javno demantirao smjenu koju je ujutro najavio, ovaj put govoreći u televizijske kamere i uključene mikrofone. Premijer se pred javnošću pokazao kao odgovorni dužnosnik, a novinari kao loše informirana piskarala, gladna senzacija. Novinari nisu otkrili tko im je bio izvor informacije, jer se često događa da visoki dužnosnici najavljuju neke važne događaje – koji se kasnije ostvare – pod uvjetom da im se ime ne spominje.

No, ne pamti se kada je neki hrvatski premijer isti dan sam sebe demantirao, a i ne događa se često da su razlike između onoga što visoki dužnosnici govore po hodnicima i pred kamerama tako velike, kao u ovom slučaju. Osim – kad je riječ o predsjedniku države koji je naknadnom izjavom ublažio svoju prvu izjavu o Maslenici, s tom razlikom što je Mesić u oba slučaja govorio javno.

U inozemstvu je posve splasnuo pozitivan dojam koji je o sebi stvorio Sanader na početku mandata, kada je izručivanjem Haškom sudu povorke osumnjičenika za ratne zločine, te snažnim gestama pomirenja prema srpskoj manjini, zasjenio svog prethodnika Račana.

No, sada se i u hrvatskoj oporbi s ironijom govori kako premijer, zapravo, ne vodi vanjsku politiku, nego samo diplomaciju. Zna se da je lobiranje, čime se najviše bavi Sanader, posao za diplomatske službenike. Njihov je posao uvjeravati inozemstvo u prilog Hrvatske. No, hoće li biti uspješni, ne ovisi samo o njihovoj spretnosti, nego o hrvatskoj vanjskoj politici koja je produžetak unutarnje. Primjerice, od kakve je koristi bilo uporno lobiranje naše diplomacije po Europi koncem '90-ih, ako je predsjednik Tuđman jednom svojom neopreznom izjavom, ili postupkom na unutarnjem planu, sve te napore bacio u vodu? Sanaderova i hrvatska vjerodostojnost toliko je nagrižena da je upravo zato i predložio, na unutarnjem planu, akcijski plan u šest točaka, protiv mreže Gotovininih pomagača.

Po svemu sudeći, premijer ima dva lica ne samo prema novinarima. Jedno lice ima za inozemnu, a drugo za domaću javnost. Uhićenje Gotovine, ili neke druge osjetljive stvari koje njegovi birači ne žele čuti, redovito najavljuje stranim medijima, a u domaćima to popravlja. Svakome govori upravo ono što od njega očekuje. Jedno kaže inozemstvu, a drugo svojoj stranci. Javnosti se pokazuje kao demokrat, a svoje suborce izbacuje iz HDZ-a zbog drukčijeg mišljenja. Jedno lice imao je prije izbora, a na vlasti ima potpuno drugo.