Svjedoci smo još jedne značajne godišnjice, koja će svakako razbuditi nostalgičare svih političkih boja. Prošlo je četvrt stoljeća od smrti Josipa Broza Tita, komunističkog diktatora i »najvećeg sina svih jugoslavenskih naroda i narodnosti«, političara koji je na zapadni Balkan donio komunizam i prometnuo ga u najveću društvenu vrijednost. Brozovo najveće djelo - Jugoslavija - već je odavno mrtvija od uspomena na svoga tvorca, čiji lik još izaziva reakcije. O Titu danas raspravljaju mladi kad pokušavaju ustanoviti od čega su pobjegli njihovi očevi, ali i podanici njegova režima, bez obzira jesu li u njemu bili na konju ili ispod njega.

Doista, od Broza je na hrvatskoj političkoj sceni mnogo ostalo. Čini se da je tako i u drugim postjugoslavenskim zemljama. Nekoliko primjera, zabilježenih u posljednje vrijeme, jasno pokazuju da je Tito povijesni lik, što izaziva snažne i neočekivane antagonizme. U Labinu je ovih dana postavljen spomenik Josipu Brozu. Njegovo je postavljanje obrazloženo velikim zaslugama koje ima za Istru, te njegovim kultom koji se gaji na najvećem hrvatskom poluotoku. Nekoliko mjeseci prije toga događaja, u Kumrovcu su nepoznati teroristi eksplozivom razorili spomenik najznačajnijeg sina tog sela. Bez obzira što su počinitelji nepoznati, jasna je poruka koju su uputili javnosti i Titovim štovateljima.

U Srbiji i Sloveniji, zemljama koje su u Titovu režimu vjerojatno najviše politički i ekonomski profitirale, sjećanje na Broza sve je toplije. Slovenci smatraju da je Tito brand koji prodaje cigare i drugu luksuznu robu, dok ga Srbi više ne žele iseliti iz »Kuće cvijeća« na Dedinju. Još prije nekoliko godina, Broz je bio omiljena tema šešeljevskih srbijanskih stranaka, koje su ga prikazivale kao vampira, ustašu ili bar sovjetskog aparatčika koji se oteo nadzoru. Danas se u Beogradu na Tita gleda kao na turističku atrakciju kakvih srbijanski metropolis nema puno.

Pozitivnu predodžbu o Josipu Brozu, dakle, možemo uočiti od »Vardara pa do Triglava«. To se samo olako može objasniti kao pamćenje nekih »sretnih dana«. Prodaja brozovske nostalgije postaje unosan biznis za prodavače svetih sličica, ali je i pokazatelj da se dio javnosti vraća desetljećima unatrag, jer na recentnoj sceni ne uočava ništa što je zanima. Podizanje Brozove statue danas, 25 godina nakon smrti, znak je nepostojanja bilo koga drugoga kome bi se štovanje iskazalo na taj način.

Na isti se način može sagledavati i naslijeđe Josipa Broza. Brozove su zasluge u slamanju fašizma i nacizma u Drugom svjetskom ratu nesporne i zato ga, kao vojskovođu, cijene zapadni povjesničari i političari. Kao ratni saveznik antifašističke koalicije, Broz je pozitivna povijesna ličnost. U Hrvatskoj se na njega tako gleda kada se raspravlja o vraćanju Istre, Dalmacije i otoka u sastav države nakon 1943. i kapitulacije Italije.

Ali, rigidna komunistička diktatura, uvedena nakon rata, potrajala je cijeli Brozov životni vijek. Poslijeratna stratišta, Bleiburg i križni putevi bili su uvod u jednu od najsuptilnijih diktatura koje je Europa uopće poznavala. Otvaranje logora za političke neistomišljenike, odnosno Golog Otoka, te nedostatak bilo kakva političkog pluralizma i osnova demokracije za vrijeme Titova režima, općepoznati su krimen njegove vlasti. Snažan kult ličnosti, oličen u sletovima i štafetama u diktatorovu čast, obilježavao je društveni život tadašnje države desetljećima, čak i nakon njegove smrti. Broz je bio diktator kojeg su se svi bojali - bez mnogo je obzira zatvarao, osuđivao i uklanjao političke protivnike.

Danas je nemoguće govoriti o Titu, a da se ne spomenu te dvije opreke u njegovu životopisu - zasluge u borbi protiv fašizma, te nedemokratsko vladanje zemljom na način sličan onom koji je poražen 1945. Govoreći o Brozu, teško se može odgovoriti na pitanje - heroj ili zločinac. Jednostavnije, on je jedno i drugo, ovisi o tome o kojem se razdoblju njegova života i rada raspravlja. Recentna upotreba Broza, političara svih boja i opredjeljenja, samo je pokušaj da definiraju sami sebe u borbi za naklonost javnosti.