Brijunski transkripti ključni su dokument u optužnici koju je Haško tužiteljstvo sastavilo protiv odbjeglog generala Ante Gotovine, ali nadasve »kroki« stanja duha političkog vodstva u Hrvatskoj u prvoj polovici devedesetih. A nakon što je zagrebačko Općinsko državno odvjetništvo odbacilo kaznenu prijavu zbog sumnje u njihovo krivotvorenje, mnogima u Hrvatskoj trebale bi se širom otvoriti oči koje su do sada izbjegavale suočenje s prošlošću (pa i sadašnjošću).

Nevezano za sudbinu generala Gotovine, jer ma što se u Hrvatskoj o tome do sada mislilo i govorilo Haško je tužiteljstvo odavno podiglo optužnicu i ne kani je povlačiti, ovi bi transkripti, dakle, mogli biti značajni iz dva razloga. Prvi je podgrijana nada da pravosuđe radi svoj posao nezavisno od utjecaja vlasti ili političkih lobija. Premda Anto Đapić sumnja da postoji neka »tajna veza« između nastojanja premijera Ive Sanadera da pokaže vjerodostojnost u suradnji s Haškim tribunalom i odluke zagrebačkog državnog odvjetništva, teško je vjerovati da bi tužiteljstvo spominjalo uvid u tonski zapis kao dokaz za odbacivanje prijave da taj zapis ne postoji. Da li to koristi ili ne koristi Sanaderu, da li se riječ koincidencija može napisati bez ili sa navodnicima, od drugorazrednog je značaja. Istina se mora utvrditi, pa makar to nekoga i zabolilo. To je jedini način da pravosudna tijela počnu vraćati povjerenje u ono što rade.

Drugo, sadržaj sastanka na Brijunima od 31. srpnja 1995. godine nepobitno dokazuje arhaičnost Tuđmanove politike čiju cijenu još uvijek plaćamo. Dovoljno se samo podsjetiti na to da je Hrvatska godinama, srećom bez otvorenih sankcija, bila u međunarodnoj izolaciji i da još uvijek stojimo u predvorju Europske unije upravo zbog repova te politike, kako to uostalom pokazuju i Brijunski transkripti. Tuđmanovo naslijeđe, međutim, i dalje je breme s kojim se naša politika ne zna nositi na pravi način. Kao političar koji shvaća stanje u međunarodnoj zajednici, odnosno vrijednosti koje se zagovaraju, Sanader je u svoj projekt detuđmanizacije krenuo za čelnika HDZ-a prilično radikalno (ustrajavanje na projektu povratka Srba, inkorporiranjem predstavnika SDSS-a u vlast, kooperativnošću prema Haškom sudu, drukčijim odnosom prema svim manjinama...), no svejedno ostavljajući dovoljno prostora mnogim »simpatizerima« stare politike da pomisle kako to on govori za vanjsku upotrebu dok ozbiljno ne misli drukčije od Tuđmana.

A upravo se radi o tome da današnja hrvatska politika jednom za svagda treba raskrstiti s tuđmanovskim viđenjem politike gdje su za dostizanje unaprijed zacrtanog cilja sva sredstva dopuštena. Konkretno je ovdje riječ o protjerivanju Srba kao »remetilačkog faktora«, politici koja ne zna niti želi odvojiti vojne ciljeve oslobađanja zemlje od »idealistički zamišljenih rješenja« raseljavanja ljudi. »Zaboravivši« da se suvremena politika više ne rukovodi načelima koja su bila na snazi, primjerice, u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća, odnosno da ne odobrava silu koja će rastjerivati civile, Tuđman je demokratski unazadio Hrvatsku da će trebati još godine i godine dok se njezin imidž u svijetu ne popravi.

Vrijeme je da se naša politika istinski zagleda u Tuđmanovo naslijeđe i definitivno raskrsti sa svime što na tragu tog naslijeđa ometa njen jedini pravi demokratski put – stvaranje društva u kojem će svi građani (hrvatski državljani) biti ravnopravni bez obzira na etničko ili bilo kakvo drugo porijeklo. Sve ostalo bit će vječno batrganje s prošlošću iz kojeg nikada nećemo izaći.