Položio sam sve ispite, na kojima sam briljirao pa stoga smatram da imam moralno pravo nastaviti posao oko svog magisterija«, izjavio je prije mjesec dana Anto Đapić nakon što ga je splitski sudac oslobodio u postupku »lažni magisterij«. Sudac je tada u obrazloženju presude naveo da ionako svatko od svakoga prepisuje te zaključio da bi se slučajem, eventualno, trebao pozabaviti fakultet na kojem se »prepisivačina« dogodila, a ne sud. U utorak je viši sud ukinuo oslobađajuću presudu kao »nerazumljivu i proturječnu«, ali je u isto vrijeme došlo do zastare kaznenog postupka pa se Đapić može bez nepotrebnog živciranja posvetiti nastavku akademske karijere.

U takvom društvu ne treba očekivati moralnost od jednog prosječnog političara, barem ne od političara izraslog u generaciji koja nam kroji sudbinu od osamostaljenja države pa do današnjeg dana. Za golemu većinu njih »obraz« je nepoznat pojam još iz socijalističkog sistema, a osobito od vremena kada su »iz viših interesa« napuštali svoje socijalne ideale i partiju koja im je do tada omogućavala lagodan život, a da bi se etablirali u novoj partiji koja im je opet omogućila isto.

Postavlja se pitanje nisu li se Hrvati pomirili s činjenicom da im budućnost zajednice određuju isti ljudi, nesposobni raščistiti s nemoralnom prošlošću? Iako se većini građana političari gade, i dalje se na svakim izborima kao pobjednici izmjenjuju isti ti ljudi. Tiha većina nastavlja šutjeti (i trpjeti), čekajući bolja vremena u kojima će se dogoditi čudo, odnosno pojaviti političari koji će zajednicu voditi na načelima pravde, solidarnosti, snošljivosti i poštenja, namećući te vrijednosti osobnim primjerom. Kad smo već takvi kakvi jesmo - inertni i nezainteresirani da svoju budućnost uzmemo u svoje ruke, pomirimo se sa sudbinom i uvedimo za sve »prljavštine« prošlog vremena zakonsku aboliciju ili zastaru, pod geslom - tko je jamio, jamio je, a svoju budućnost predajmo u Božje ruke.