Na integraciju u Evropsku uniju i iz Zagreba i iz Bruxellesa još se gleda kroz optiku slučaja Gotovina i prepisivanja EU-propisa, umjesto kroz napore za udvostručenje hrvatskoga BDP-a po stanovniku kao najvišeg mjerila spremnosti za ulazak u Uniju

Od prošle kasne jeseni, kada je u Saboru predstavljala državni proračun za 2005., pa sve do jučer, oslanjajući se na visoki statistički izvozni plus, koji su stvorile isporuke brodova tijekom prosinca i siječnja, Vlada je gradila mit o tom svojem izvoznom zaokretu. I doista, prvi put poslije ratne 1995., izvoz se povećavao brže od uvoza, ali samo na papiru, jer se istim stopama nisu povećavali izvozni prihodi u odnosu na uvozne izdatke. I ne samo to, kao nijedne unazad deset godina, izvoz brodova, koji su presudno pridonijeli stvaranju tog izvoznog čuda, pretvorio se u jedan od najvećih gubitaških poslova (što zbog opadajućeg tečaja dolara, u kojem su – bez zaštitnih klauzula – sklapani ugovori, što zbog rastućih cijena čelika i većine inputa u gradnju brodova). Naposljetku se i ta, za Vladu dobrodošla knjigovodstvena varka posve ispuhala, nakon što je Državni zavod jučer objavio da je u prvom tromjesečju ove godine ponovno zabilježen brži rast uvoza od izvoza. Izvoz robe, iskazan u dolarima, porastao je za 7,7 posto (a u kunama za 1,3 posto), dok je uvoz povećan za 10,7 posto (u kunama za četiri posto).

I tako se pokrivenost uvoza robe izvozom robe ponovno spustila ispod kritične granice od 50 posto (dospjevši na 48,4 posto), uz povećanje vanjskotrgovinskog manjka u prvom tromjesečju na 2,1 milijardu dolara. Još 1999. taj je vanjskotrgovinski deficit za cijelu godinu iznosio tri milijarde dolara, da bi lani dogurao do rekordnih osam milijarda USD! Tu razliku ni lani nije uspio uravnotežiti višak u bilanci usluga (u kojoj prevladavaju turistički prihodi), pa je ukupna bilanca izvoza i uvoza robe i usluga bila u minusu od 2,6 milijarda dolara. Naposljetku se do ravnoteže u bilanci plaćanja s inozemstvom došlo novim zaduživanjem u svijetu, te nastavkom prodaje državne i privatne imovine strancima.

Hrvatska izvozna ponuda – u kojoj je prevladavala industrija u rasponu od crne i obojene metalurgije, pa preko obuće, namještaja i konfekcije, do naftne, farmaceutske, brodograđevne, elektro i prehrambene industrije – unazad 12 godina je gotovo prepolovljena, smanjivši udjel u bruto-domaćem proizvodu s 50 na manje od 27 posto. To je posljedica precijenjenog tečaja domaće valute, ali i koncepta restrukturiranja i privatizacije, koji se sveo na mrvljenje i rasprodaju državne imovine, osobito njezinih najkvalitetnijih komada. Većina hrvatske izvozne ponude i dalje se grčevito gura na tržište Evropske unije, osobito na najteži dio tog trgovinskog terena: u Italiju, Njemačku i Austriju, gdje hrvatsko gospodarstvo ostvaruje i najveći dio vanjskotrgovinskoga deficita. Istodobno, na tržištima Bosne i Hercegovine, te Srbije i Crne Gore, na kojima još ostvaruje višak izvoza nad uvozom, razmjenjuje marginalni dio izvozno-uvoznog potencijala.

No, hrvatski bi izvoznici – kad bi ih na dulji rok podržavao podcijenjeni, umjesto precijenjenog tečaja kune, te niz poteza u prilog okrupnjavanju i umrežavanju domaće ponude – svoja nova tržišta i niše morali tražiti, ne samo u srcu »stare« Evrope, nego sve više na prostoru BiH, Srbije i Crne Gore, Slovenije, Mađarske, Makedonije, Albanije, Češke, Slovačke, Poljske, Bugarske i Rumunjske, te Ukrajine, Bjelorusije i Rusije. Srednjoročni cilj na tom širem regionalnom i evropskom tržištu morao bi glasiti: udvostručiti izvoz robe i s većinom tih zemalja ostvarivati sve veći suficit u vanjskoj trgovini. Bio bi to ključ i za povećanje domaće zaposlenosti, i za smanjivanje vanjske zaduženosti, i za privlačenje stranih greenfield investicija, pa i za veće hrvatske vlasničke akvizicije u susjednim zemljama.

Ali, uzalud je podsjećati na te stvarne hrvatske šanse, kada se na integraciju u Evropsku uniju i iz Zagreba i iz Bruxellesa još gleda kroz optiku slučaja Gotovina i zahuktalo prepisivanje EU-propisa, umjesto kroz napore za udvostručenje hrvatskoga BDP-a po stanovniku. S lanjskim BDP-om per capita, koji je na razini od samo 40 (umjesto nužnih najmanje 70) posto EU-prosjeka, Hrvatska nikad neće ući u Uniju.